04.05.2017.

NAJNOVIJE

Anjina priča – Hrvati u svijetu

Zagreb- Osijek- Perth- Zagreb- Luxemburg- Frankfurt, Anjina životna priča do uspjeha kroz razne gradove

Anja Sadžakov rođena je i odrasla je u Zagrebu koji je napustila 2008. godine, nakon srednje škole, kako bi studirala u Osijeku. Tamo je upisala Elektrotehnički fakultet na kojemu je diplomirala 2013. godine na smjeru računarstva u drugoj gornjoj klasi (Magna Cum Laude). Nakon što je primila diplomu u ruke, Anja započinje svoje životno putovanje i borbu za svoje mjesto na tržištu rada.

  • Nakon što sam diplomirala, odradila sam još zadnjih 6 mjeseci studentskog posla kako bih skupila novce i počastila se putem u Australiju te posjetila rodbinu. Hrvatska je upravo u to vrijeme ušla u EU pa su uvjeti za dobivanje vize bili malo blaži, no još uvijek dovoljno strogi da nisam mogla dobiti radnu vizu niti „Work and Travel“ ili „Working Holiday“ vizu jer Hrvatska na to nema pravo kao što ima većina članica EU. Tamo sam provela nekoliko mjeseci obilazeći Australiju, točnije Perth. Već prva dva tjedna su za mene bila kao „SPA“ tretman. Potpuno drugačiji život i atmosfera od one na koju sam dotad navikla. Opuštenost, hedonizam, valovi, sunce, zabave, vino bile bi riječi kojima bih opisala Perth

Životni standard ljudi u Australiji čak i nekoliko puta je viši od životnog standarda ljudi u RH. Ljudi rade i zarade. Rad se cijeni što je i logično i ispravno. No ima jedna stvar koju je Anja zamijetila, a koja se baš ne uklapa u cjelokupnu priču o visokom standardu.

  • Ljudi nisu visoko obrazovani u tolikom postotku kao kod nas. Završiti fakultet tamo je nešto dodatno i cijenjeno, ali apsolutno nepotrebno i nenametnuto u društvu. Meni, koja dolazim iz Hrvatske, to je bilo nezamislivo jer smo naučeni da „nećeš dobiti posao ni s fakultetom, a kamoli bez njega“. Ta needuciranost povlači i vrlo usku širinu općeg znanja i ljudi su zapravo neopterećeni stvarima i zbivanjima u svijetu i vrijeme troše na sebe, svoje obitelji uživajući. Opet, s druge strane, malo me pogodilo to što su svi ti mladi ljudi koje sam tamo upoznala, imali sve , a ja ništa. Ja sam imala samo svoju diplomu i nisam si mogla sama kupiti auto ili stan, a oni su si baš suprotno, samo sa srednjom školom mogli priuštiti i putovanja i aute i kuće. Pomislila sam, Australija je za mene.

Nakon prvog odlaska u Australiju Anja je pokušala dobiti posao u Zagrebu te aplicirati za „Skill“ vizu koja se dobiva na temelju radnog iskustva i stupnja školovanja. No ništa od posla, ništa od vize. Postala je frustrirana jer je izgledalo kao da njezinih 17 godina školovanja ,uz odličan i vrlo dobar uspjeh, bavljenje dodatnim vanškolskim aktivnostima i poznavanje stranih jezika, nije dovoljno ili nije cjenjeno. Hodala je od intervjua do intervjua, prolazila kroz hrpetinu selekcijskih krugova da na kraju ne bih dobila posao.

  • Čak sam u jednoj prestižnoj firmi, na kraju 4 velika kruga i 2 dana čistog testiranja od ujutro do navečer, imala najbolje riješene testove i naravno da nisam dobila posao jer je netko na moje mjesto došao „ne klasičnim putem“. To me je ubilo i totalno demotiviralo da uopće išta više pokušam, ali eto, na kraju nisam odustala. Vratila sam se u Australiju na slijepo te odlučila pronaći posao tamo te kroz veze i poznanstva doći do posla te dobiti radnu vizu.

U Australiji je volontirala u Gradskom poglavarstvu kao IT poslovna analitičarka. Nakon 7 mjeseci provedenih u Perthu, smišljajući kombinacije kako doći do vize, Anja se odlučila za povratak u Zagreb kako bi skupila radno iskustvo te kako bi se mogla aplicirati za radnu vizu. Odmah nakon što se vratila u svoj rodni grad, dobila je posao u jednoj IT firmi u Zagrebu na temelju preporuke jedne prijateljice.

  • Nedugo nakon toga sam počela aplicirati za pozicije praktikanata u EU institucijama jer sam shvatila da novac koji zarađujem u svojoj firmi, uvjeti i sve ostalo, nije se uklapalo baš u ono što ja želim i očekujem. Slažem se, svakako da na početku ne možeš birati i moraš se prvo dokazati u nečemu da bi se kasnije to priznalo i nagradilo, ali meni nije bilo dovoljno i vuklo me nešto više. Čula sam da Europski parlament prima praktikante svih struka, ali isto tako sam čula da većina praktikanata iz Hrvatske odlaze u EU parlament preko političke veze što se apsolutno ne uklapa u moje metode i načine dolaska do cilja. Tada me je prijateljica upoznala sa svojom prijateljicom koja je bila praktikantica u Europskoj središnjoj banci u Frankfurtu te me je ona malo bolje uputila u to kako funkcioniraju EU prakse.

Započela je s proučavanjem stranice EU komisije te je saznala da se EU sastoji od 20ak institucija, 40ak agencija te 2 banke. Anja se odlučila prijaviti. Nedugo nakon toga dobila je poziv iz Europske Investicijske Banke, bez razmišljanja ga je prihvatila te je otišla na intervjuu.

  • Javili su se nakon tjedan dana kako bismo odradili intervju no nakon intervjua sam im iskreno rekla da, nakon što su mi detaljnije opisali što bih radila, ne želim ipak tu praksu jer ne ide u smjeru u kojem se ja želim profesionalno razvijati. Bila sam pomalo tužna, no ne dugo. Nakon dva dana su mi se ponovo javili te rekli da su me preporučili drugom dijelu IT-a te smo ponovo dogovorili termin intervjua. Došao je dan drugog intervjua, razgovor je bio vrlo ugodan i opušten. Pitala sam ih sva pitanja koja su me zanimala bez onog straha „joj, što će oni misliti ako pitam odmah za plaću, slobodne dane..“, zapravo za bilo koje svoje pravo kao radnik. Dobila sam praksu, no tad se pojavio jedan novi problem. Na tu praksu sam se prijavila potpuno bez obaveza i bez ikakvih očekivanja, no rekla sam si „tko ne riskira, ne profitira“ i otišla. Bilo je predivno. Sama činjenica da se nalazim u EIB-u bila je već dovoljno čarobna. Druga čarolija se pojavila upoznavši ostale praktikante, naša zajednička putovanja, život u malom Luxembourgu, a plaća nam je sjedala dva tjedna unaprijed.

Dva mjeseca nakon početka prakse u EIB-u, Anji su se javili iz ECB-a te su joj rekli da je primljena na mjesto praktikantice poslovne analitičarke u diviziji sustava analitičkih domena. Dobila je Frankfurt i područje kojim se stvarno želi baviti. Tako je Anja napustila Luxembourg i preselila u Frankfurt u kojemu i danas živi.

  • Moj prvi ugovor je produžen na godinu dana i svakim danom se otvaraju nove opcije i izazovi koje bih htjela ostvariti. Život u Frankfurtu je poprilično miran, no ne i dosadan. To je grad s oko 600 tisuća stanovnika, tzv. bankarski grad pa je i standard života viši. Plaća mi je duplo veća nego što sam imala u Zagrebu s tim da imamo hrpu ostalih beneficija i popusta na kao npr. restorane, teretanu, sportove, privatno zdravstveno osiguranje (svjetska kompanija), javni prijevoz…S početničkom plaćom moguće je kupiti auto što je kod nas nemoguće ili moguće uz otplatu na milijun rata. Uz sve to banka mi plaća i 1.5-sobni moderan stan u samom centru Frankfurta. Imam 30 slobodnih dana koje iskorištavam za putovanja jer plaća cijela ostaje samo za mene i trošenje.

Anja ističe kako se radi samo o praksi te kako nema status pravog zaposlenika, no izuzev toga ima mnoštvo beneficija.

Usporedivši cijene, Anja navodi: – Cijene u trgovačkim centrima su skoro pa i iste kao u Hrvatskoj. Neke stvari su čak i jeftinije po 2-3 puta i sezone sniženja su prave sezone sniženja kad su popusti čak i do 80%. Izlasci, restorani, frizerski saloni, ili bilo koja vrsta usluge je skuplja nego kod nas.

Zadovoljna je svakim segmentom svoga života u Njemačkoj, a posebice ju veseli činjenica što je okružena pozitivnom i ambicioznom okolinom:- Mladi, ambiciozni, vole izazove, bilo u karijeri ili edukaciji, vole putovati i sretni su tj. zadovoljni. To je ono što nisam baš viđala kod nas. Ljudi su nezadovoljni i opterećeni kojekakvim problemima i stvarima kojima ne bi trebali biti, ali jednostavno društvo, politika i standard to nalažu. Biti žrtva sustava i posvetiti svoj život radu za državu nema nikakvog smisla.

  • Ne sjećam se kad sam zadnji put čula o HDZ-u ili SDP-u ili nepotrebnim referendumima ili tko je odakle ili koje vjere, ne sjećam se ni kad sam zadnji put čula komentare na nečiju spolnu orijentaciju. Ljudi su tolerantni, neograničeni i nekonzervativni i to je ono zašto zapadne zemlje i napreduju. Naravno da nisu svugdje uvjeti kao u Europskoj središnjoj banci, ali su svakako puno bolji nego bilo gdje u Hrvatskoj jer smo tamo na samom početku zakinuti samim društvom koje nas okružuje.

Mlada Anja puna životnog iskustva dala je jedan vrlo koristan savjet svim mladima, ali i poticaj.

  • Mislim da bi mladi ljudi svakako trebali barem pokušati otići van zemlje, probati napraviti nešto novo i bolje. Uvijek se možeš vratiti kući ako ne ide. Uostalom, ništa loše se ne može dogoditi jer na kraju svega barem nova prijateljstva ostaju lijepa uspomena i iskustvo. Puno mojih vršnjaka vidi strani jezik kao najveći problem. U redu, ne pričamo svi 100 jezika, ali poznavanje engleskog je sasvim dovoljno, čak i meni koja radim i živim u Njemačkoj. Ljudi pričaju i razumiju engleski gdje god se nalazili, u trgovini, na poslu, na ulici, u baru.

Te za kraj ističe: – Trenutno sam u ECB-u i uživam dok ne dobijem posao na duže vrijeme. Mogućnosti vire na sve strane i osjećam se kao da su mi sva vrata otvorena. Nisam više ogorčena niti tužna, nego sam ispunjena i zadovoljna. Cijeni se moj rad i trud i moja diploma. Ne kažem da svi trebamo biti magistri, ali je bitno znati što želiš, a što ne i držati se svojih želja jer na kraju, što je život nego niz želja, manjih ili većih, i što ih se više ispuni, to će život bili ljepši, a mi zadovoljniji i sretni. Sad je sve na meni. Moja karijera i posao, a na kraju i sreća ne ovise više o društvu, politici, državi, ili rođacima nego samo o meni.

 

Monika Ivanović


VEZANO