24.07.2015.

NAJNOVIJE

Da mi je danas dvadeseta

Kada čovjek pređe 65-tu, često se prisjeća dvojbi na svome životnome putu s obveznim stereotipnim zaključkom – e, da su mi one godine, a današnje iskustvo. Mnogo toga bih drukčije i bolje napravio.

Tako je prije 30-ak godina govorio moj otac, prije 50 godina moj djed, tako sada meditiraju mnogi pripadnici moje generacije. I onda se neskriveno čude kako današnja mladež ne prepoznaje bezbrojne prilike za uspjeh „kojih nije bilo u naše vrijeme“. Međutim, na konkretno pitanje – a što bi Ivane danas radio da ti je 20 godina, odgovori su obično neodređeni, nimalo različiti no što biste ih dobili od današnjih klinaca: Spakirao bih se bez straha i odmah otputovao u Ameriku (Kanadu, Australiju, netko bi dodao i Kinu) kako bih tamo započeo novi život! Ili vele: Studirao bih farmaceutiku, agronomiju, sigurno ne bih gulio sociologiju ili povijest umjetnosti.

Zapravo, iznenađujuće je malo primjenjivih, konkretnih ideja koje bi kapitalizirale „sadašnje“ iskustvo. Uvijek je priča da bismo nešto drukčije radili, ali tu naknadnu pamet opet ne prati nikakvo jamstvo za uspjeh. Što bi promijenila diploma agronoma ili farmaceuta ako bi životni stil, ambicije, mentalni pristup ostali isti?

Jednako tako na državnoj razini. Izašli smo iz Jugoslavije jer je golema većina Hrvata to željela očekujući radikalno pozitivan preokret u svojim životima. Obranili smo zemlju i dobili najbolji teritorij u hrvatskoj povijesti. Ušli smo u NATO da bismo bili trajno sigurni u svojim granicama, Sada smo u EU, najboljoj obitelji država na svijetu. I opet grintamo. Jer promjena sustava, okruženja, dolazak novih tehnologija ne znači ama baš ništa ako ne prepoznamo nove prilike.

No, da ipak odgovorim na tezu koju sam postavio na početku priče. Da sam danas 20-godišnjak, prišao bih bez kompleksa nekima od tisuća i tisuća kompjutorski nepismenih matoraca, punih novca i društvene relevantnosti. Ponudio bih da ih privatno, u punoj diskreciji (jer oni nikad ne priznaju neznanje) za kratko vrijeme obučim u rukovanju smartphoneom, laptopom i raznim čarolijama suvremenog doba. Njihova bi sreća bila golema, zahvalnost (materijalna i emotivna) bezgranična, a prednost njihova iskustva, kombinirana šepurenjem s novim strojevima koji pomlađuju, dodala bi im još novca i društvenog prestiža. Meni bi bilo dovoljno da dobro naplatim transfer svoga umijeća, da osnujem tvrtku i razgranam mrežu mladih instruktora, pa tako u miru i financijskoj sigurnosti dočekam svoju starost. Kako bih onda razmišljao što sam sve mogao učiniti s „današnjom“ pameću a „onim“ godinama.

Piše: Goran Milić,
Direktor vijesti i programa, Al Jazeera Balkans

Izvor: www.poduzetnik.com.hr


VEZANO