09.07.2017.

NAJNOVIJE

Iz Zagreba u Irsku – Hrvati u inozemstvu

Bobo Bogojević magistar je političkih nauka te posljednje četiri godine nije mogao naći posao. Kako u Zagrebu nije pronalazio druge opcije, preseljenje mu se činilo kao jedino logično rješenje. I tako je Bobo 13. srpnja prošle godine otišao u Navan u Irsku.

  • Odlazak je bio super potez jer kada jako dugo nosite status nezaposlenoga nije vam lako. Otišavši u Irsku, zaposlio sam se nakon samo dva dana. Trenutno i dalje radim u istoj firmi kao zaštitar. Moram nadodati da sam posao dobio tako brzo jer sam prije samoga konačnoga preseljenja proveo neko vrijeme u Irskoj kako bih dobio licencu za zaštitara.

Doživljaj kvalitete života, prema Bobi, ovisi o tome koliko ste dugo vani i koliko ste uspjeli srediti osnovne stvari.

  • Generalno gledajući, kvaliteta života je sigurno bolja i pruža više mogućnosti. Mislim da na pogled na taj segment života ovisi o dužini boravka u stranoj zemlji. Oni koji su tu godinu dana i više, vjerojatno su si već riješili stambeno pitanje, auto i sl. Ja trenutno živim s dva cimera te svatko ima svoju sobu. Budući da nemam u potpunosti riješeno stambeno pitanje, ne mogu se prikloniti onoj drugoj grupi jer oni uz plaćenu stanarinu i mjesečne troškove mogu ostaviti pola plaće sa strane i s ostatkom normalno živjeti. Naravno, u to ulazi i siguran posao. Ono što je meni trenutno neophodno je automobil jer zbog posla moram putovati na velike udaljenosti. Ali nakon četiri mjeseca rada ja imam Mercedes c180 te mislim da može biti samo bolje.

Međuljudski odnosi u Hrvatskoj za njega izgledaju ovako: konstantno odmahivanje glavom s pogledom „zaobiđi mene, nemoj mene“. U Irskoj je potpuna suprotnost.

  • Za mene su Irci fenomenalni i sve su ono što naši ljudi nisu. Totalno su opušteni i mirnoga duha, nitko nije frustriran i ogorčen. Ovdje će ti svatko pomoći bilo kada, bilo gdje u bilo kojoj situaciji. Mislim da bih se ovdje prije iznenadio da me netko odbije ako ga upitam za pomoć, dok bi u Hrvatskoj bilo, nažalost, obrnuto.

Odabir je pao na Irsku prvenstveno zbog engleskog govornog područja, ali i zbog toga što nema  restrikcija za zapošljavanje i boravak.

Jezik je jako bitan jer upravo poznavanje jezika vam na neki način diktira gdje ćete i što raditi. Ukoliko ne znate jezik puno ćete teže dobiti posao, a i kada ga dobijete to će biti najniža razina, a vjerojatno i fizički težak posao. Ja sam sa svojim poslom zadovoljan i trenutno nemam nikakvih primjedbi. Šefovi su jednostavno odlični i za najmanju sitnicu koju dobro napravite bit ćete pohvaljeni. To zaista puno znače, a ujedno je i veliki poticaj da se još više trudite. Sukladno većem trudu i vi dobivate više jer se ovdje to zaista cijeni.

Jezik mu nije bio prepreka, a Bobo misli da će kroz koji mjesec u  potpunosti riješiti sve zaostatke koji se tiču administrativnog dijela te da će riješiti svoje stambeno pitanje.

  • Ovdje susrećem Hrvate jer smo i sami svjedoci koliko ih je otišlo u Irsku u posljednje vrijeme. Biram društvo s kojim ću provoditi svoje vrijeme, no ne na temelju nacionalnosti ili nečega slično, nego gledam da je to dobar čovjek prije svega. Kada ovdje upoznaš naše ljude odmah se nekako i opustiš, no to te na kraju košta jer očito te nitko ne može zeznuti kao tvoj neko. Dok na primjer, sa strancima si nekako uvijek na oprezu i svašta očekuješ, a zapravo za time ni nema potrebe. Do sad se nisam opekao.

Za razliku od Hrvatske, Bobo ovdje izlazi i može si priuštiti neke stvari koje prije nije mogao.

  • Znam otići vikendima van, ali preko tjedna znam otići na kavu ili pivo u neki obližnji pub. Ovdje to zaista i mogu raditi jer dok sam bio u Hrvatskoj, nisam imao posao pa sam imao osjećaj da ne smijem ići trošiti novac koji nisam zaradio. Ovdje je totalno drukčija priča, satnica mi je preko 80 kn, a radim 50 sati tjedno. Jednostavno si mogu dati prostora i priuštit si takav oblik opuštanja.

Povratak u Hrvatsku Bobo planira jedino za Božić te za vrijeme ljetnog godišnjeg odmora.

  • Na pitanje hoću li se vratiti u Hrvatsku odlučno odgovaram s NE. Ne moram ponovno navoditi što ovdje sve imam i mogu, a što u Hrvatskoj nemam i ne mogu. Prije svega, želim dostojno zarađivati za svoj trenutačni život, ali se ujedno brinem i o svojoj mirovini. Ovdje bih mogao imati mirovinu minimalno 800 eura, dok kod nas ne bih imao možda ni 200 eura. U vremenu između radnog vijeka i same mirovine želim putovati i ići na godišnje odmore, a da pri tome ne moram dizati kredit ili plaćati to na rate. Ukoliko želim ići u SAD to mogu za 150 eura, do Tajlanda avionom možete za 250 eura, a svakog petka mogu do Rima za 30 eura. Najbolje su mi ponude kao što su Kanarski otoci gdje mi je dovoljno da 7 dana radim i tamo odem 7 dana na odmor.

Odluka o odlasku je nešto osobno, smatra Bobo, no ipak ne vidi blistavu budućnost u Hrvatskoj.

  • Svatko od nas ima priliku otići negdje dalje i započet ili probati nešto novo. Naravno, to ovisi isključivo o pojedincu, no ja ne vidim u dogledno vrijeme perspektivu u Hrvatskoj, ništa ne mijenja na bolje, a vrijeme  ide, godine prolaze  i neće se vratiti. Iskreno, jedino što mislim da bi moglo poboljšati situaciju je upravo to iseljavanje. Ljudi masovno odlaze što će rezultirati kroz par godina velikim nedostatkom radne snage. I što će onda biti? Onda će i država i poslodavci morati promijeniti svoje stavove.- optimistično zaključuje Bobo.

VEZANO