26.02.2015.

NAJNOVIJE

Pipunić: “Već sam od mladosti imao svoju viziju”

Jedan od najpoznatijih poduzetnika u Slavoniji i Hrvatskoj Marko Pipunić razgovarao je o poslu i životu na jedan drugačiji način za časopis “Poduzetnik”. Ovim putem prenosimo Vam intervju iz časopisa u cijelosti.

Za početak, Pipunić je rođen 1961. u okolici Modriče u Bosanskoj Posavini. U Osijeku je završio Poljoprivredni fakultet, nakon čega se vraća u Posavinu gdje živi i radi. 1990. ponovno dolazi u Osijek i počinje se baviti trgovinom sjemenskih kultura i stočnom hranom. 1992. osniva „Žito“ kao tvrtku koja se bavi trgovinom ratarskim kulturama i repromaterijalom potrebnim za ratarsku proizvodnju. Žito je sa svojim tvrtkama danas jedan od najvećih domaćih proizvođača tovnih svinja, mlijeka, tovne junadi, ratarskih proizvoda, brašna i šećera, dok je s proizvodnjom jaja lider u Hrvatskoj.

Upoznao sam vas davno, prije više od 20 godina. Sjećam vas se kao vedra čovjeka, sklonog šali, duhovitosti… kada sam vas slušao za vrijeme snimanja intervjua s Goranom Milićem bili ste smireni, opušteni, iskreni, niste imali kočnica… jeste li i danas isti Marko?

“Moje mišljenje je da sam ista osoba od mladosti pa do danas, imam iste osobnosti, iste poglede na život i na ljude te istu filozofiju života. Ono što se kod mene promijenilo je moja pozicija u društvu, moj status u društvu, temeljem mog poslovnog uspjeha. Ja i dalje uživam u nekim stvarima kao što sam to radio kada sam imao osamnaest godina, volim se šaliti i zezati, za mene je život igra. Čak i posao doživljavam kao igru. Uspjeh preko noći promjeni sliku o nekom čovjeku u vanjskom svijetu. Utječe li to na tog čovjeka, to isključivo ovisi o njemu. Meni se dogodila promjena 90-te godine u roku par mjeseci, kada sam postao privatni poduzetnik i umjesto npr. 300 maraka počeo zarađivati 30.000 maraka mjesečno. To je veliki financijski šok, odjednom te okolina gleda kao drugog čovjeka, u mom primjeru drugog Marka, a ja sam ostao isti Marko jer se ne mogu transformirati u nešto drugo u periodu od tri mjeseca. Imaš istu osobnost, isti izgled, ali ljudi te odjednom gledaju drugim očima i sam sebe sam pitao što se događa. Brzo sam shvatio koliku moć daje novac i koliko to mijenja percepciju okoline. Okolina ti daje na važnosti, više se ne moraš boriti i dokazivati da si pametan, lijep, zgodan jer okolina me upravo takvog percipira, a u stvari sam isti onaj koji sam bio i prije mjesec ili više dana. Postoji izreka da novac i moć mijenjaju ljude, ne mijenja ih novac nego taj osjećaj da je on svima poželjno društvo, da mu se dive… Ljudi se ne snađu u tom momentu, zapravo zaborave prvotnu ideju zbog koje je su ušli u poduzetničke vode i počeli zarađivati. Mladi ljudi često podlegnu toj slavi jer se ne znaju nositi s novonastalom situacijom. Nisam fizički ostao isti s 20 i sada s 53 godine, ali družim se s istim ljudima koji su mi i onda bili prijatelji, unutar sebe sam ostao isti i jednako gledam na stvari. Novac čovjeku daje ogromne privilegije i ne mora razmišljati hoće li kupiti skupu ili jeftinu butelju vina, priušti si bolji automobil, bolji stambeni prostor. Ipak, i posao nosi neke zakonitosti s obzirom na funkciju koju čovjek obnaša, mora se oblačiti u skladu sa svojim direktorskim mjestom, voziti bolji automobil, postati uglađeniji i već zbog svega toga ne ostaje isti, ali unutrašnjost čovjeka se ne bi trebala promijeniti.”

Rođeni ste 1961. g. u okolici Modriče. 1990 g. dolazite u Osijek, je li to bila vaša životna prekretnica? Otišli ste zbog rata i sve ostavili. Koje su emocije tada u vama bile? Rat je teška situacija za sve, posebno ako se izgubi najdraže. Kakav je utjecaj na vas ostavio?

“Na žalost, mi smo doživjeli tu ratnu golgotu da smo morali otići bez ičega s kartom u jednom smjeru bez imalo nade, a ni šanse za povratak. I danas je vidljivo da je Posavina ostala raseljena i da se ljudi nikada neće vratiti. Kada gledate nekoga poput mene tko je tamo rođen, odrastao, išao tamo u školu, ja sam čak tamo i dvije godine radio kao referent prodaje rezervnih dijelova i onda sam 90-te godine iskoristio priliku, kada je Marković dozvolio otvaranje privatnih tvrtki te sa svojim današnjim puncem otvorio privatnu tvrtku koja se bavila trgovinom. Mi smo u dvije godine napravili ogroman skok gdje smo od minimalne plaće odjednom zarađivali ogroman novac. Tada je to bio neki drugi model, zatvoreno i kontrolirano tržište, bez tržišne ekonomije što bi značilo ” snađi se”. U dvije godine zaradili smo zaista ogroman kapital i moj plan je bio ostati u Bosni i živjeti jer sam se upravo oženio. 1992. g. smo preko noći morali pobjeći i naravno da smo imali osjećaj da smo izdani od Hrvatske te da nas Srbi žele istjerati to u stvari i nije nikakva laž. U tom trenutku kada ostavljaš svoju kuću, idu ti i roditelji, braća, sestre, ujaci, tetke, ma cijela plemena se iseljavaju i idu u nepoznato. Ti ljudi nisu otišli od svoje kuće dalje od sedam kilometara, a sada moraju sa šezdeset i više godina otići u nepoznato, to je veliki emotivni šok koji se teško podnosi. Kada smo stigli ovamo, shvatio sam da se nikada nećemo vratiti i pokrenuo sam ovaj biznis. Nisam došao svojom voljom i ne znam kako bi mi se život odvijao da nisam morao otići. Od početka je bila loša komunikacija između nas Bosanaca i hrvatske države jer smo mi mislili da su nas oni izdali, a oni su šutjeli i mislili kako smo im dobro došli, a to se sve trebalo drugačije i direktno iskomunicirati. Nismo imali izbora, morali smo ili uspjeti ili umrijeti i tako sam i ja 1992. g. krenuo i dogurao do ovoga što sada imam. Slušao sam Gorana Milića kada je rekao da onaj tko je uz roditelje do 30 godine i sve ima sigurno neće nikada biti uspješan i to je sigurno tako. Da nisam morao sa 16 – 17 godina ići od kuće zarađivati, možda nikada ne bi došao do ovoga što imam danas. Lijepo je sada iz moje pozicije pričati priče kako mi je bilo teško u mladosti, to je priča za neku knjigu ili film, ali to nije bilo lijepo proživljavati i sve to mi je stvorilo drugačiju sliku o životu.”

Ipak ste malo samozatajni, rekli su mi da nikada neću dobiti intervju jer izbjegavate novinare. Je li to točno? Zašto?

“Nije u pitanju samozatajnost i izbjegavanje novinara, nego moje viđenje novinarstva u Hrvatskoj. Mi smo plitko tržište za mnogo čega pa tako i za toliki broj novina koje izlaze. U prirodi svakog novinara je da želi prodati svoje novine i mora nešto objavljivati. Moj doživljaj toga je da većini novinara novinarstvo nije glavni cilj već je cilj prodati te novine. Slažem se da bez ostvarenog prihoda nema plaće, ali isto tako mislim da je novinarstvo nešto što utječe na društvena kretanja i društvenu klimu. Smatram da se dogodilo nešto loše proteklih godina, senzacionalizam koji se dogodio u novinarstvu je kreirao društvo u krivom smjeru, krive vrijednosti su postavljene kao prioriteti. Senzacionalizam nam je svima postao svakodnevnica i ako nije senzacija u pitanju nećemo ni čitati. Donio sam odluku da ne želim senzacije, želim raditi i stvarati, razmišljati pozitivno i želim gledati polupunu čašu, a ne polupraznu i kao takav se ne uklapam u ovakav sustav. Na žalost, izgradili smo takvo društvo da se uspjeh susjeda gleda sa zavišću i negativnom konotacijom “jer je sigurno to sve ukrao”. Ne želim da novinari mojoj djeci stvaraju krivu sliku o meni, da je tata neki tajkun i sl., da je veći i sposobniji od drugih, a tata je samo čovjek koji želi biti uspješan u svom poslu. Tako je, na žalost, novinarstvo kreirano, a kada bi to sve bilo afirmativno i drugačije nikada se ne bih tome protivio.”

Rekli ste da se niste posebno isticali, kao učenik ili student, radili ste u firmi, kao i većina nas. Što je onda to u vama bilo, kakav potencijal i odakle u vama taj kliker ili filing, kako ste prepoznali priliku?

“Jako sam svjestan i svojeg izgleda i svoje sposobnosti i kvalitete koju posjedujem. Naravno, sve to je lako mjeriti u školi jer su ocjene pokazatelji, ali ni u školi, a ni na fakultetu se nisam isticao ocjenama da bi me možda netko odabrao i stipendirao me. Zapravo sam se i sam često pitao kako to da sam baš ja uspio u poslu, a uzimajući u obzir da sam vjernik znam reći kako mi je talent došao od Boga i da me ta sila usmjerava u pravom smjeru. Kada bi sve spustili na pragmatični život, rekao bih da je to intuicija i da svi mi imamo određene talente u sebi koji su nam predodređeni prema datumima rođenja i prema genetici. Upravo po tom mjerilu mislim da ja u svojoj osobnosti imam izraženu intuiciju za prepoznati priliku prije od drugih. Moji suradnici mi često znaju reći kako sam malo ispred vremena. Kada sam bio mlad često sam u mašti kreirao neke priče onako kako bih želio da nešto izgleda, imao sam svoju viziju, ali kada sam to pričao kao mlada osoba, dok sam bio samo “obični” Marko Pipunić, nitko me nije ozbiljno doživljavao, a ja sam i dalje maštao i imao svoje ideje. I onda kada sam uspio i zaradio prve novce, odjednom sam svima postao zanimljiv sa svojim pričama i maštanjima. Volio sam maštati jer se kroz maštu i želju stvara vizija i razvija intuicija za prepoznati ono za što drugima treba malo više vremena. Obrazovanje mi je takvo kakvo je, nisam tu nešto izrazito jak, ali to nadopunjujem tako što uzimam suradnike koji su puno obrazovaniji od mene i koriste svoje znanje i alate puno bolje od mene, a ja i dalje ostajem vizionar i kreator ideja.”

Nekada PIK, više zemlje, više radnika, produktivnost – bolja ili lošija. A danas, usporedite ove dvije pozicije?

“Jedino što se može uspoređivati to je broj hektara koji je ostao isti svuda u svijetu pa tako i u Hrvatskoj, a ono što se ne može uspoređivati su tehnologije. I to je najveći problem hrvatskog gospodarstva, što nismo prepoznali na vrijeme da se moramo brzo prilagođavati novim znanjima i uvoditi nove tehnologije da bi bili konkurentni. Tu je nastao ključni problem jer smo bili u zatvorenom društvu te smo zatvorili tržište za sebe i određene grupe ljudi koji su tu vjerojatno imali svoje interese, a zapravo nismo ulagali u tehnologije da bi mogli, jednom kada se otvorimo, biti konkurentni. Ovo je ujedno odgovor zašto smo loše prošli ulaskom u EU, upravo iz razloga što nismo na vrijeme uložili u nove tehnologije te nismo po jedinici proizvoda učinkoviti i konkurentni. Nije se na vrijeme ulagalo u nove tehnologije i pojavio se nerazmjer, a dolaskom na otvoreno tržište nismo konkurentni jer su oni opterećeni s manje ljudi, a kod nas postoji socijalni segment zaštite radnika kakav vani ne postoji. Upravo iz tog razloga su tvrtke koje se stvaraju od početka, koje nisu opterećene prošlošću i sindikatima, učinkovitije. Uzmite samo za primjer da se nekada računovodstvo radilo ručno i za to je trebalo na stotine ljudi, a danas taj isti posao radi npr. pet ljudi. Mi smo i dalje ostali obrađivati zemlju, ali nismo nadodali dodanu vrijednost na tu zemlju, a to znači da ljudi nisu bili pripremljeni pa čak smo i danas u zaostatku.”

Vlasnik ste gotovo cijelog bivšeg IPK-a, PPK Valpovo, PP Orahovica, silosi, mlinovi, osječka Šećerana, tvornica ulja u Čepinu, najveći ste proizvođač svinja, 70 milijuna jaja godišnje… je li to bila nužnost ili ste se mogli uokviriti u puno manje gabarite? Zašto ste uspjeli, a mnogi drugi nisu iako su imali možda bolju startnu poziciju?

“Neke stvari sam htio, a neke i nisam htio. Surađivao sam s mnogim tvrtkama, a one su dolazile u probleme i sve što sam kupio, osim Novog agrara koji je kupljen komercijalno, sve ostale tvrtke su kupljene ili iz stečaja ili u predstečaju, uglavnom sve one su propale. Neke smo morali kupiti zato što smo imali velika potraživanja i nismo imali izbora. Mi smo primijenili moj model upravljanja i rada, moju energiju i entuzijazam pri tome ne mislim da sam napravio neku revoluciju i vrhunac u svojoj karijeri, samo sam zaustavio da ne propada nešto što je napravljeno puno godina prije mene, a ja sam možda samo bolje upravljao nego netko drugi.”

Kako odabirete područje ulaganja i način razvoja. Što je kriterij za širenje proizvodnje? Ili to sve ide nekim logičnim slijedom?

“Mi se danas iz nekih djelatnosti moramo skloniti da bismo mogli razvijati druge jer ako tvrtka ostane preširoka postaje prekompleksna i teško je njome upravljati, zato se moramo specijalizirati. Mi smo tvrtke preuzeli, zadržali ih, digli nivo i postali konkurentni, ali vjerojatno ćemo morati napraviti neka preslagivanja. Razlog zašto sam pokrenuo ovu priču novih projekata je što imam intuiciju da mi to možemo izgurati, odnosno da doslovno možemo sudjelovati u promijeni slike regije Slavonije. Sada imamo snagu i potencijal da promijenimo nešto i da napravimo nešto novo, pri tome mislim na proizvodnju pršuta i sireva, a kada to napravim onda sam, po mom mišljenju, napravio svoj proizvod jer uljaru i šećeranu je već netko dugi osmislio. Ljudi poput mene imaju društvenu odgovornost da osmisle projekt koji će zapošljavati nove ljude. Vjerujem kako ćemo to napraviti i to će biti jedan iskorak koji nam je potreban, a ne samo gledati kako ćemo zadržati ovo postojeće.”

Zašto baš poljoprivreda kada ona ne ovisi samo o čovjeku? Rekli ste da slijedi revolucija u poljoprivrednoj proizvodnji? Koju bi strategiju Hrvatska morala postaviti u
poljoprivredi?

“Kod nas strategija ne postoji, npr. kulen je tradicija i emocija, ali sve je lijepo dok to netko želi kupiti i platiti, tada to ima smisla. Mi pričamo o razvoju, o izlasku Hrvatske na vanjska tržišta, ali da bi bili učinkoviti moramo proizvesti proizvod koji hoće kupiti i Amerikanac, Kinez ili Nijemac, odnosno svi. Kulen je proizvod koji volimo mi domaći, jedemo ga tri puta godišnje jer je skup i ne pravi se u velikim količinama, osim toga tržišta na koja idemo nisu navikla na okus “fiša” ili kulena jer ih to ne zanima, ljuto im je, a mi želimo napraviti proizvod s kojim ćemo osvojiti tržišta i koji možemo unovčiti i zaposliti ljude. Da je kulen proizvod koji možemo vani prodati, mi bismo ga prvi radili. On treba ostati ovdje kao tradicija, ali samo na lokalnoj razini. Kod hrane nema puno izmišljanja, samo odete i pogledate što ljudi vani jedu, ako jedu ekološko uzgojeno povrće – proizvodite to, ako jedu pršut – to proizvodite, znači ono što ljudi vani žele jesti mi to moramo proizvoditi. Naša istraživanja su pokazala da ljudi vani jedu pršut koji nije slan, kao i kobasicu koja nije ljuta ni slana i koja nema dima jer kažu da je to kancerogeno. Ne možemo proizvoditi ono što mi volimo, nego ono što tržište vani traži jer ono što ja volim neće nitko platiti. Jedino u proizvodnji svinja možemo biti konkurentni Dancima i Nijemcima, od svinje se pravi pršut i salama, a pršut se pravi u klimatiziranoj komori s određenom tehnologijom bez obzira bilo to u Dalmaciji, Slavoniji ili nekom dijelu Španjolske. Glavna sirovina je svinja oko 55%, tehnologija je 45%, a samo 5% je čovjek. Tradicijski način sušenja na buri, hladnoj zimi i sl. više nije bitan i to je svijet prepoznao, ali mi još uvijek ne želimo to prihvatiti. Ja vjerujem da možemo biti konkurentni jer imamo svinje i imamo potrebnu tehnologiju, Već u samoj proizvodnji svinja možemo biti konkurentni, a potencijal za proizvodnju svinja imamo već unutar svoje zemlje bez da izvozimo.”

Gospodarstvo nam je godinama u krizi, pad je očigledan. Imamo bogom dane prirodne resurse, ljude, možda i znanja, ali nemamo rezultat, a kao mala zemlja bismo mogli živjeti bogato. Što bi Hrvatska morala razvijati i gdje bi trebali usmjeriti svoje gospodarstvo?

“Država definitivno nema strategiju, a politika je sama sebi svrha. Grupa gospodarstvenika pokušava koristiti takvu politiku da bi je prilagodili sebi, svojim prohtjevima i željama i ostvarili svoje interese. Ovo što ja radim nije strategija države, to je strategija Žita, a kroz tu strategiju želim poboljšati kvalitetu života u regiji. Mi u Slavoniji ne možemo razvijati morski turizam jer nemamo mora, a ne vjerujem ni u spoj zelene i plave brazde jer kada stranac kupi neki hotel tko će njega natjerati da kupi hranu u Slavoniji kada je može bilo gdje kupiti. Ne vjerujem ni u lokal patriotizam našeg kupca jer on neće kupiti prvo ono što je hrvatsko, nego ono što je jeftinije. Ja vjerujem u one resurse koje imaš tamo gdje živiš, za nas je to zemlja i s
dobrom tehnologijom se mora napraviti dobar proizvod kako u ratarstvu, tako i u stočarstvu te u finalnom proizvodu biti konkurentan u Europi i u svijetu. To je strategija u kojoj svatko
od nas treba pronaći svoju nišu, a za to je potrebno puno energije i volje. Na žalost, mi ni znanja nemao puno jer smo devastirali struku, kriterij vrijednosti je pao, nije bilo popularno studirati poljoprivredu, nije bilo popularno čak ni studirati nego zaraditi novac. Mladom čovjeku je u glavi samo da želi trošiti, ali ne i stvarati, postavljene su krive vrijednosti, iz fakulteta ne izlaze vrhunski studenti jer profesori ne dobivaju studente koji žele upiti znanje, a djeca u srednju školu idu zato što moraju, ne zato što to žele, a profesori nemaju autoritet. Sustav vrijednosti je totalno promijenjen i proći će još puno vremana da se to ispravi.”

Rizik je sastavni dio poslovanja, jeste li nekada uletjeli u nešto što ste kasnije zažalili i obrnuto – želite li još nešto ostvariti, a niste?

“Sve u životu je rizik i ja to ne doživljavam tako. Imam jedan život i ne dijelim ga na privatni i poslovni, pokušavam ga živjeti po načelima koja  su mi usadili roditelji i držim se nečega što mi je majka znala reći – “Sine, nemoj svoju sreću graditi na tuđoj nesreći jer to ne može dobro završiti!” Svaki ulazak u neki projekt je rizik, ali život nas nosi i na neke stvari možemo utjecati, na neke ne možemo. Na pitanje bi li ja danas napravio nešto drugačije nego što sam napravio prije dvadeset godina, moj odgovor je: “Ne!” – jer u tom trenutku sam mislio kako je to najbolje. Moja filozofija života je činiti dobro, raditi dobro, stvarati… ako nešto ispadne loše, to nije ciljano loše već je tako ispalo zbog određenih okolnosti. Sada pokrećem projekt u vrijednosti 120 milijuna eura, rizik uvijek postoji, ali vjerujem u uspješnost tog projekta i ne bojim se. Često me ljudi pitaju zašto mi to treba jer imam novaca, ali ja ne shvaćam takvo pitanje. Zadovoljstvo življenja nalazim u svom radu, kada dodajem neku vrijednost od koje i ja i neki ljudi imaju koristi. U mom poslu se uspjeh mjeri bilancom, a kada imaš dobru bilancu moraš i zarađivati, ali to ne znači da moraš biti bahat. Najvažnije je znati što dalje raditi s tim novcem.”

Dokle seže ljudska pohlepa? Je li pohlepa uzrok krize, a ne objektivne okolnosti?

“Ljudski um je još neistražen kako u genijalnosti pa tako vjerojatno i u pohlepi, po meni i u bahatosti. Nemam kompetencije da bih pričao o svjetskoj krizi, ali da se ona negdje kreira i pogoduje određenom, malom broju ljudi, u to vjerujem jer na globalno kreiranje svijeta može utjecati jedna grupa ljudi. Pohlepa je definitivno bolest, stvara nered i mržnju, a želja za uspjehom bi trebala biti nešto što je dobro i svaki pojedinac treba imati takvu želju. Morate željeti biti bolji od drugih i ta želja za uspjehom svijet gura naprijed, a pohlepa je rak rana svakog društva.”

Imate troje djece, što oni rade danas? Kako im dajete motiva za rad i nastavak obiteljskog biznisa kada imaju sve ono što vi niste imali? Odgovoran odnos prema radnicima želite prenijeti i na djecu jer ne želite da ono što ste stvorili traje samo jednu generaciju.

“Kćerka ima 22 godine, završila je tri godine studija Ekonomije i otišla na magisterij u Njemačku, sin ima 17 godina i putem razmjene se nalazi u jednom internatu u Engleskoj, a mlađa kćerka je 10 godina i ide u četvrti razred osnovne škole. Moja motivacija i moji motivi su bili
potpuno drugačiji jer su tada bili drugi uvjeti i druge okolnosti. Tu ne smijem dozvoliti da upadnem u zamku jer kada bi im prenosio svoje motive oni to nikada ne bi mogli shvatiti. Pokušat ću im usaditi vrijednosti, učim ih da novac nije smisao života, već je smisao stvarati novu vrijednost, a novac je samo produkt toga. Isto tako nije smisao života trošiti novac nego od tog novca stvoriti neku vrijednost. Novac je samo nešto što dolazi i daje bolju kvalitetu života. Pokušavam ih učiti da je najjači motiv mladom čovjeku pokušaj stvaranja novih vrijednosti i da od toga nema većeg i ljepšeg zadovoljstva, a taj osjećaj zadovoljstva im ne želim oduzeti.”

Gdje je vaša oaza mira i opuštanja?

“Nisam od onih koji se povlače u samoću, nisam samotnjak i u samoći ne uživam. Zapravo ne volim biti sam je mislim da je čovjek društveno biće i da ga zajednica čini bogatijim, a ne siromašnijim. Mislim da čovjek kada stari, ponajviše muškarac, ima strah od samoće. Moje opuštanje je uvijek u krugu prijatelja i dobrih suradnika. Volim sport, vozim bicikl, godišnje prijeđem oko 5 000 km, volim nordijsko hodanje, jedrenje… Znači, sport i društvo je ono što me opušta i što volim. Podržavam neke klubove jer to doživljavam kao bazu. Nogomet je biznis i to treba preuzeti neko privatno i na tome zarađivati novac, ali sportovi kao atletika, plivanje i sl. su sirotinja i njih treba podržavati. Poduzetnik mora imati društvenu odgovornost da vrati dio zarađenih sredstava u zajednicu u kojoj živi. Mi Hrvati smo svježi kapitalisti i poistovjetili smo neke pojmove te smo privilegije konzumirali, a odgovornost odbacili i rekli da nije naša. Kao poduzetnik ne možete si dozvoliti da imate sve, a radnik nema ništa. Uz one koji se tako ponašaju, poistovjećuju nas da smo svi isti. To se događalo samo zato što su ljudi preko noći dobivali tvrtke, a nisu ih stvarali te smo tako ušli svi skupa u tu kategoriju tajkuna gdje smo svi “jednaki”. Ljudi me u životu nisu vidjeli, ne znaju me i ne znaju kako razmišljam, a osuđuju me. Zašto je to tako? – zato što su doživjeli na desetke puta da ih neki poduzetnik prevari. Protiv toga se moramo boriti mi koji radimo na neki drugi način.”

Jeste li spremni, u sklopu projekta Biti Bolji, doći kao gost u neku školu i razgovarati s učenicima? Mladima promoviramo poduzetništvo i želimo da im to pokažemo na primjerima iz prakse.

“Sve ono što će rezultirati poboljšanjem spreman sam napraviti jer moja uloga mora biti takva da moram nešto vraćati društvu. Ako imam autoritet da me djeca i mladi slušaju i da će to potaknuti njihovu svijest na razmišljanje, spreman sam se odazvati. Po mom mišljenju, njima treba pričati o životu jer oni još ne razumiju poslovni rječnik i trebaju im se predstaviti pravi autoriteti, a ne lažni. To je korisno i humano i ako je potrebno napravit ću to pet puta godišnje, a ne jednom. Sve što je društveno korisno, ja podržavam. Mislim i da su novine društveno korisne samo je način na koji se ponekad koriste pogrešan jer lijek nekada može liječiti, a nekada ubiti.”

izvor www.poduzetnik.com.hr


VEZANO