Tag Archives: bogataš

Humanost nas humana

Sigurno vam se barem jednom u životu dogodilo da se nalazite u centru grada i da ste apsolutno sami. Šetnja praznim ulicama centra, bez ljudi, bez prometa, na čistom i hladnom zimskom zraku nevjerojatno je rijetka, te, pošto sam se našao u toj situaciji u nedjelju prijepodne, osjećao sam se iznimno sretnim i zahvalnim.

Zamislite onda moje sveopće razočaranje kad su mi se u mom lutanju pridružile nepoznata žena i njena kći. Držale su se za ruke. Nisam im vidio lica, ali mi se učinilo da kćer plače. Hodale su 3 metra ispred mene, u istom tempu kao i ja. Iziritiran drskošću da ometu moje uživanje u praznom gradu, pokušao sam ubrzati, ali ih nisam uspio preteći. Pokušao sam usporiti, ali su se i njihovi koraci prorijedili. ”Kao da namjerno ne žele da se odvojim od njih” pomislio sam i trenutak kasnije, žena se okrenula prema meni, prišla i pitala: ”Oprosti, ali imaš li koju kunu? Dijete mi nije jelo dva dana.” i pokazala na dijete koje je plakalo.

”Nemam.” Odgovorio sam kao iz topa, ”Ni novčanik nemam uz sebe. Zaboravio sam ga kod kuće.”  Rekao sam kao robot, te nastavio hodati dalje. Ubrzo su i majka i njena kći nastavili hodati, držeći se za ruke, ali sada 3 metra iza mene.

Slušao sam dijete kako plače. Postao sam ljutit. Ali ne ljutit na dijete što plače, već na sebe. Bio sam ljutit na sebe jer im nisam pomogao. Stvarno nisam bio ponio novčanik u šetnju, ali to nije bio razlog. Bio sam ljutit jer im nisam htio pomoći. I da sam imao novčanik uz sebe, moj bi odgovor i dalje bio isti. Možda ona to nije znala, ali žena koja me molila za pomoć nije dobila iskrenost, nego odgovor izbora kojeg sam donio godinama prije nego što mi se uopće obratila.

Cijeli život slušam priče kako su ljudi koji prose najveći lopovi. Svi smo se susreli s tim pričama. Čuo sam kako neki ljudi koji prose, do svojih lokacija svakodnevno dolaze taksijem. Nekima je zabranjen ulaz u pojedine trgovine jer im ne mogu ukrupniti svaki dan 400 kuna sitniša. Reumu što ima starac koji prosi kod kapucinskog samostana, zapravo je dobio od silnih čarapa punih novaca što skriva ispod madraca. Sve su to glumci vrijedni Oscara. Govore nam da oni što prose za kruh zapravo lažu. Skupljaju za alkohol, cigarete ili gore, jer kad im se ponudite kupiti kruh, odbijaju.

Sve su to priče koje smo  prihvatili bez razmišljanja, ali si nisam mogao pomoći. Valjao sam se u smradu svoje duše, dok su žena i njena uplakana kći hodale iza mene. ”Doista sam gad” pomislio sam. Kriv sam jer sam izdresiran, a gazde su mi oni najbogatiji. Onih 1% koji upravljaju nama, tjeraju nas da plešemo, a mi se nadamo da će nas jednog dana pustiti iz kaveza i staviti na zlatnu stolicu pored njihove. Svi smo to učeni, htjeli priznati ili ne. Ali uče nas krivo. Uče nas kukavičluku u kojemu treba pogledati u drugu stranu kada se susretnemo sa onima koji imaju manje od nas. Nas su, takoreći sredinu, učili oni koji su bogatiji i koji maju više materijalnog, a mi smo ih, želeći biti više poput njih, slijepo pratili. Ali ako su bogati učili nas, sredinu, da ne pomažemo onima koji su u lošijoj situaciji, kako je onda moguće očekivati da će oni na vrhu pomoći nama?

Slušao sam dijete kojemu sam odlučio ne pomoći kako plače. Proklinjao sam sebe jer nisam vidio očaj čak ni kada mi je bio pred očima. ”Ništa nije bilo pokvareno u njima” pomislio sam. Čisto preživljavanje i silna majčina ljubav koja je pregazila sav ponos kako bi pomogla svome djetetu. ”Gad sam.” Još sam jednom zaključio. Odlučio sam prijeći cestu i otići kući kad je najednom ženi zazvonio mobitel. Okrenuo sam se i imao što vidjeti. Žena je stala, pustila ruku svoje kćeri, otkopčala torbu te iz iste izvadila novi Samsung Galaxy S4.

”Ako sam ja gad, što si tek onda ti?” pomislio sam i prešao cestu.

Prešao sam cestu i pobjegao. Ali nisam pobjegao od vlastitih misli. Dvije su se priče motale po mojoj glavi. Ili je kći stvarno gladna i zbog toga je plakala, a majka joj je hladna žena bez majčinskih instinkta, ili, to je sve samo gluma. Vagao sam izglede. Ili je žena zaslužila svaku osudu koja ju spopadne, u ovom životu ili slijedećem, jer je nevinom djetetu nanijela stravičnu bol, ili me laže.

Koliko god su šanse bile male da je majčinstvo u njoj posve zastranilo, svejedno sam strahovao za dijete. Ali zapravo, znao sam istinu, znao sam da me laže. Da me prosi za novac i da sam ja još samo jedan koji je nasjeo u tom moru lica. Gluma koja je stvarno vrijedna Oscara.

I tako sam napravio puni krug; iz prve krajnosti u kojoj je vladala moja oholost i osuđivanje samoga sebe, misli su me odvele u drugu krajnost; tamo gdje je gluma glavni lik. U savršenom i lukrativnom poslu prošenja, u savršenstvu malih rizika i velikih nagrada, u svijetu gdje prosci znaju da ćemo se osjećati bolje ako vjerujemo da smo pomogli, dovoljan je tužan pogled i pružena ruka da nas se zabludi i iskoristi.

Borna Marjanović