Tag Archives: dubrovnik

Ja bih se samo malo kupao

I ove ću se godine na more zaputiti u dobri stari Primošten. Pametan čovjek bi se dosad već sigurno zapitao zašto baš Primošten. Zašto ista dosadna i kratka šetnja oko Starog grada, zašto geganje kroz štandove s maskama i perajama, a onda sladoled kod Mikija pa put u krevet. Ali ja se upravo zato uvijek i vraćam. Rijetko koje mjesto je dosadno kao Primošten i baš tu dolazim kako bih ponovo napunio svoje baterije hedonizma, a možda i čak pomakao granice ljudske lijenosti i transcedentnosti. No, ako mi je ovdje toliko lijepo, zašto se baš uvijek pitam: ŠTO JA TU TOLIKO PLAĆAM?

Nije li more res coummunis omnium, zajedničko dobro dano svima na slobodno uživanje? Nisu li vlasnici apartmana svjesni da mi ne dolazimo u njihov apartman nego na more, a njihov apartman, kakav god bio, smatramo nužnim zlom dok radimo ono zbog čega smo došli. A to je sunčanje i kupanje u moru.

Prije nego što smo se opet odlučili za Primošten, moja djevojka je rekla da želi ići negdje drugdje, negdje gdje još nismo bili, a bila bi savršena meka za nas studente: povoljno, a zabavno. ”Dubrovnik” rekla je. Dubrovnik je poznat po svojim cijenama koje su stvarno sve, samo ne povoljne, ali uvijek se može naći neka stračara koja svojom cijenom doziva moje ime, a uz studentske popuste ovaj put možda i ne bude tako skup.

Htjeli smo pronaći smještaj preko turističke zajednice, kod registriranih ugostitelja. Naime, par godina ranije, još u ranoj razi adolescencije, zaputio sam se s prijateljima u Vodice. Smještaj i period boravka dogovoreni su telefonski direktno s gazdaricom. Cijena je bila unaprijed dogovorena što ništa nije značilo našoj domaćici budući da je cijenu promjenila na dan odlaska objašnjavajući da je dogovorena cijena tu samo za poreznike, ali to su za nju sve idijotarije pa ćemo joj mi platiti na ruke bez računa i to 500 kuna više.

Pa smo ti tako poslali zahtjev Turističkoj zajednici grada Dubrovnika da obavijeste sve registrirane ugostitelje da tražimo smještaj te da nam pošalju njihovu ponudu. Prva, i zadnja ponuda koju smo dobili bila je od ugostiteljice koja nam je nudila sobu s kuhinjom i terasom za izdašnih 650 eura po noći, ali ako se na ovu ekspadadu odlučimo krenuti autom, još će nas 10 eura dnevno koštati parkiranje našeg limenog ljubimca u njenom dvorištu.

Ova brkata baba, preplanula i žilava, kakve već bivaju tamo dolje na jugu, jedva je dočekala da joj se kćerka uda i da što prije isprazni njenu sobu i pretvori ju u apartman te da dnevno zaradi, ugrubo, 5000 kuna. Naravno, ta bi baba svaki dan nešto kukala jer mrzi turiste koji uništavaju njenu kuću, ostavljaju skorene lonce na čijem dnu piše ”Made in Yugoslavia”, a i malo malo se dogodi da joj netko ukrade ručnik. Osim nje, u kući i dalje živi njen tridesetogošnji sin koji sa svojom pederušom, majicom bez rukava, šlapama i zlatnim lancem oko vrata kojeg čuva još od ranih početaka svog krkanskog života lihvarski podsjeća goste da parkiranje u njihovom dvorištu košta dodatnih 10 eura dnevno. Na taj sam email odgovorio: ”Ne treba nam onda soba, spavat ćemo u autu na dvorištu.” Korespodencija se završila.

Ubrzo nakon toga, i mi smo odustali od traženja. U Primoštenu bar znamo što nas čeka. Ali i ovdje se dogodi da vas nervozan mještanin gurne ili zaobiđe u redu u trgovini, a u bradu si isfrustrirano prdi kako ne vjeruje koliko ljudi može biti u Konzumu u 9 ujutro. I ovdje su cijene u draguljarnicama, tržnicama i kojekakvim dućanima upola skuplje nego li je to na kontinentu, a djeca koja prodaju školjke naplatit će vam 5 kuna jednu ako ste Hrvat, ali strancu 5 eura. Bitno je da se jednakost i ljubav prema turistima uči od malih nogu.

Ali zašto je to tako? Ako stočar pazi na svoje krave i ovce, ljubi ih i mazi nebi li mu one dale kap mlijeka više, nebi li domaćini nas turiste trebali tretirati na isti način? Možda im vječni povratak ovog turističkog stada dopušta da se prema nama odnose kako žele, jer ako neću ja, doći će slijedeća budala koja će platiti 650 eura kako bi se kupala. Plus 10 eura za auto.

Borna Marjanović