Tag Archives: goran milić

Da mi je danas dvadeseta

Kada čovjek pređe 65-tu, često se prisjeća dvojbi na svome životnome putu s obveznim stereotipnim zaključkom – e, da su mi one godine, a današnje iskustvo. Mnogo toga bih drukčije i bolje napravio.

Tako je prije 30-ak godina govorio moj otac, prije 50 godina moj djed, tako sada meditiraju mnogi pripadnici moje generacije. I onda se neskriveno čude kako današnja mladež ne prepoznaje bezbrojne prilike za uspjeh „kojih nije bilo u naše vrijeme“. Međutim, na konkretno pitanje – a što bi Ivane danas radio da ti je 20 godina, odgovori su obično neodređeni, nimalo različiti no što biste ih dobili od današnjih klinaca: Spakirao bih se bez straha i odmah otputovao u Ameriku (Kanadu, Australiju, netko bi dodao i Kinu) kako bih tamo započeo novi život! Ili vele: Studirao bih farmaceutiku, agronomiju, sigurno ne bih gulio sociologiju ili povijest umjetnosti.

Zapravo, iznenađujuće je malo primjenjivih, konkretnih ideja koje bi kapitalizirale „sadašnje“ iskustvo. Uvijek je priča da bismo nešto drukčije radili, ali tu naknadnu pamet opet ne prati nikakvo jamstvo za uspjeh. Što bi promijenila diploma agronoma ili farmaceuta ako bi životni stil, ambicije, mentalni pristup ostali isti?

Jednako tako na državnoj razini. Izašli smo iz Jugoslavije jer je golema većina Hrvata to željela očekujući radikalno pozitivan preokret u svojim životima. Obranili smo zemlju i dobili najbolji teritorij u hrvatskoj povijesti. Ušli smo u NATO da bismo bili trajno sigurni u svojim granicama, Sada smo u EU, najboljoj obitelji država na svijetu. I opet grintamo. Jer promjena sustava, okruženja, dolazak novih tehnologija ne znači ama baš ništa ako ne prepoznamo nove prilike.

No, da ipak odgovorim na tezu koju sam postavio na početku priče. Da sam danas 20-godišnjak, prišao bih bez kompleksa nekima od tisuća i tisuća kompjutorski nepismenih matoraca, punih novca i društvene relevantnosti. Ponudio bih da ih privatno, u punoj diskreciji (jer oni nikad ne priznaju neznanje) za kratko vrijeme obučim u rukovanju smartphoneom, laptopom i raznim čarolijama suvremenog doba. Njihova bi sreća bila golema, zahvalnost (materijalna i emotivna) bezgranična, a prednost njihova iskustva, kombinirana šepurenjem s novim strojevima koji pomlađuju, dodala bi im još novca i društvenog prestiža. Meni bi bilo dovoljno da dobro naplatim transfer svoga umijeća, da osnujem tvrtku i razgranam mrežu mladih instruktora, pa tako u miru i financijskoj sigurnosti dočekam svoju starost. Kako bih onda razmišljao što sam sve mogao učiniti s „današnjom“ pameću a „onim“ godinama.

Piše: Goran Milić,
Direktor vijesti i programa, Al Jazeera Balkans

Izvor: www.poduzetnik.com.hr

Država – Poduzetnici

Zašto mislim da je sadašnji gospodarsko-politički sustav u Hrvatskoj neodrživ? Ekonomisti, kao glavne problemi navode – veliki vanjski dug, visoku nezaposlenost, naraslu umirovljeničku populaciju, višak privilegiranih korisnika državnog proračuna, inertnu radnu snagu, manjak znanja i inventivnosti, prekompliciran pravni okvir za investiranje, korupciju, kriminal – sve uobičajene dijagnoze koje se po medijima provlače gotovo 20 godina. A ja, u vidu dopune, mislim da su te negativnosti izravna posljedica neodrživog odnosa između državnog i privatnog sektora. To je krajnje neravnopravna utakmica u kojoj država u startu vodi protiv poduzetnika, igrajući na domaćem terenu uz pristrane suce, s tri gola razlike!

Kada su ljudi na vlasti imaju tri prednosti. Prvo, oni su vlast. Oni prave i tumače zakone. Imaju privilegirane informacije koje u uvjetima nepoštene tržišne utakmice znače potencijalno bogatstvo. Drugo, oni su jedina stabilna kategorija zaposlenih u situaciji kada malo tko, osim njih, ima zajamčenu plaću i radno mjesto. I treće, njihove plaće i dopunske privilegije redovito su za 30-40% veće od prosjeka u privatnom sektoru. Dakle, oni imaju vlast, sigurnost i veće plaće.

I u onim uspješnim zemljama koje nam se čine poželjnima, gdje se naši mladi ljudi sve više iseljavaju, državna služba daje prednost, ali samo vlast i sigurnost, ne i veća primanja. Plaće u američkom, australskom i švicarskom državnom aparatu osjetno su manje nego u privatnom biznisu. Sjećam se, kada sam bio dopisnik TV iz Njujorka, u susjedstvu je stanovao guverner američke centralne banke Paul Volker. Plaća mu je bila javna stvar pa smo znali da prima 70.000 dolara na godinu. Najmoćniji čovjek svjetskih financija, jedini koji je sa sigurnošću znao kolika će biti vrijednost dolara na svjetskim burzama (jer je on o tome odlučivao), plaćao je svoj jednosobni stan 20.000 dolara godišnje. Na porez mu je, kao samcu bez supruge i djece, išlo još 24.000 dolara. Plaćao je garažu 3600. I ostajalo mu je, neto, 60 dolara na dan! Vjerujte, premda je dolar u to vrijeme više kupovao nego danas, s 60 dolara ste imali manje od njujorškog taksiste! Otprilike ste bili na razini čistača ulice, koji je, istina, stanovao u lošijem kvartu. Međutim, kada je Volkeru završio šestogodišnji mandat, postao je savjetnik privatne City bank s godišnjom plaćom od 2,3 milijuna dolara!

I onda se čudimo što Hrvati mrze sve političare, i vladajuće i oporbene. Što im zaviruju u službene automobile, broje im dnevnice, groze se nad cijenom ručka u saborskom restaurantu. Pa bar je to jednostavno objasniti. Jedni imaju vlast, sigurnost i novac i šalju poruku da je najvažnije da tako i ostane, a drugi se, jer nisu upali u državnu službu, tresu od straha hoće li im biti isplaćena sve manja i nesigurnija plaća. Hoće li sutra uopće raditi? Što im je država razrezala kao novi namet?

Istina, neki su se poduzetnici snašli, pa u „partnerstvu“ s političarima ostvaruju hrvatske snove, ali svi znamo koliko je to antieuropski, antigospodarski i koliko to dodatno pogoršava već komatozno stanje.

 

Piše: Goran Milić,
Direktor vijesti i programa Al Jazeera Balkans

Izvor: www.poduzetnik.com.hr

Po statistici smo odavno mrtvi

nomad smo na Aljazeeri, preuzevši metodologiju londonskog „The Economist“, izračunali da bi prosječnom hrvatskom kućanstvu trebalo 80 godina do prvog milijuna eura zarade. Uz mjesečnu plaću od 700 eura neto, fantazirajući da u svakoj trećoj hrvatskoj obitelji rade dva člana, dvije bi generacije trebale po 40 godina do prvoga milijuna. I to pod uvjetom da svaku kunu, svaki cent, stavljaju na stranu! Da ne jedu, ne piju, ne griju se, nigdje ne stanuju, ne voze se, odijevaju, peru zube, ne gledaju TV, a kamoli puše ili kupuju novine. Dakle, da žive od zraka.

Budući da je sadašnja prosječna plaća oko 30 posto niža od onoga što Hrvati smatraju „osnovnim“ potrebama, minimalni su izgledi da se i za 500 godina stigne do željenog milijuna. Veća je, dapače, vjerojatnost da će principom dug na dug, kamata na kamatu, prosječna hrvatska obitelj završiti u dužničkom ropstvu. Gubeći i ono malo naslijeđenog vlasništva.

Ova računica naizgled ne trpi pogovora. Bešćutni ekonomisti dobro procjenjuju da bi Hrvatskoj godišnji rast od najmanje 5% tek osigurao održavanje sadašnjeg životnog standarda. Od aktualnih – 2% do ciljanih + 5%, zadaća se čini neostvarivom.

Ali, nešto tu ne štima. Anemična krvna slika Hrvatske ipak dobiva stalne transfuzije koje realan život čine znatno boljim nego što ga definira statistika. Jesmo li iz dijaspore dobili 100 ili 50 milijardi dolara od proglašenja nezavisnosti još nitko nije precizno izračunao. Sigurno je samo to da smo dobivali i nastavljamo dobivati. Naš je turizam prihodovao u posljednjih 20 godina najmanje 100 milijardi dolara! Koliko novca stiže našim njemačkim i švicarskim umirovljenicima? Koga od radno aktivnih kolega poznajete, a da, osim plaće, nije zaradio neki honorar ili cash sa strane? Koliko je nekretnina promijenilo vlasnika u posljednjih 20 „kriznih“ godina? Točno je da svakoga dana imamo 700 novih nezaposlenih, ali je također točno da je samo jedna tvrtka sa 700 zaposlenih (TDR Rovinj) uplatila 7 milijardi eura u državni proračun od hrvatske samostalnosti! Možemo mi grintati da nam je poljoprivreda na koljenima, blokirati ceste, prosipati mlijeko, ali ostaje činjenica da je „posrnula“ Hrvatska dvostruko veća izvoznica hrane od tradicionalno poljoprivredne Srbije. Bezbroj je hrvatskih prednosti u odnosu na zemlje sličnog stupnja razvitka, ali se o njima (osim donekle o turizmu) promišlja onako usput, uzimajući ih kao zajamčen dodatak životnom standardu, kao nešto na što ne treba utjecati.

Izjava predsjednika Josipovića da Hrvati samo kukaju umjesto da se prihvate posla požnjela je buru prosvjeda. Da se Josipović prisjetio slične konstatacije Jimmyja Cartera koji je u vrijeme gospodarske krize rekao kako je „američki narod zahvatila bolest“ i zbog toga bio pometen na izborima, možda bi preformulirao svoju rečenicu. Ali, svejedno, hrvatska sadašnjost traži novu, inventivnu terapiju. Nije dovoljno prebrojati nezaposlene, umirovljenike, vanjski dug, kamate, BDP, tečaj kune, odnos izvoza i uvoza, pa iz kompjutora pročitati lijek na kojemu piše – štednja, smanjivanje plaća, otpuštanje državnih službenika, povećanje poreza. To je tako pučkoškolski, ziheraški neinventivno, beskrajno neučinkovito. To nikoga ne liječi.

Piše: Goran Milić,
Direktor vijesti i programa, Al Jazeera Balkans

Izvor: www.poduzetnik.com.hr

Djeco, idite svojim putem

Imao sam životnu sreću da mogu iz vlastitog iskustva uspoređivati gospodarski uspješne zemlje s onima kojima slabije ide. Recimo, Dansku i Hrvatsku. Švicarsku i Hrvatsku. Norvešku i Hrvatsku. Premda su navedene zemlje, mjereno BDP – om po stanovniku, otprilike četiri puta bogatije od nas, ne postoji nijedan pojedinačni ekonomski i socijalni parametar koji im daje tu četverostruku prednost. Niti su im četiri puta veće bruto plaće. Niti im je zdravstvo četiri puta bolje. Nemaju ni četiri puta više fakultetski obrazovanih. Nemaju (to pogotovo!) ni četverostruko veće vlasništvo nekretnina. Nemaju četiri automobila na našeg jednoga. Ne znaju njihovi učenici i studenti četiri puta više od naših. Ne idu im djeca na četiri puta skuplja maturalna putovanja. Njihov jedan ne jede i ne pije koliko naših četvero, vjenčanja im nisu u prosjeku četiri puta skuplja, nemaju ni četiri mobitela na jedan naš.

I onda sam se pitao nije li ova klasična gospodarsko-socijalna statistika nešto propustila, postoji li makar jedan segment u kojemu bi spomenute zemlje bile 5, 10, ili čak 20 puta drukčije i uspješnije od Hrvatske? Ima jedan! U ekonomskoj znanosti nije istaknut kao relevantan, ali baš me briga, ja mislim da je važan, prevažan. To je osamostaljivanje djece i mladeži, uključivanje u proces rada, stjecanje radnih navika i, nadasve, odlazak iz roditeljskog doma. Preuzimanje odgovornosti za vlastiti život. Tu je statistika neumoljiva! Ravno 40 puta više (!) punoljetnih Hrvata mlađih od 30 godina živi kod tatice i mamice nego u Danskoj! Ne četiri nego četrdeset puta više!

Uzalud će mi netko objašnjavati kako mlad čovjek „ondje, u bogatom svijetu“ može sebi unajmiti stan i plaćati „sve ostalo“ od svoje plaće. A kod nas je to, navodno, nemoguće. „Dijete“, po našemu, ne bi trebalo odlaziti iz kuće dok mu roditelji ne osiguraju vlasništvo stana ili bar veći dio. Naša se logika pita zašto bi „dijete“ (29-godišnji konj s fakultetskom diplomom) živjelo nižim standardom nego u roditeljskom domu? A u tome i jest glavni gvint! I mladim Dancima osjetno padne standard kada počnu plaćati podstanarstvo, kupovati namirnice i prati vlastito rublje. Ali, za nekoliko godina, oni dostignu a ubrzo i preteknu razinu blagostanja koju su imali kod mame i tate. U međuvremenu, pritisak borbe za napredak stvara im novi krug prijatelja u sličnoj situaciji, zajedno otkrivaju posve nepoznate mogućnosti, počinju realno cijeniti teško zarađeni novac, brzo postaju zreli i odgovorni članovi društva.

Znam da će reakcije mnogih na ovu kolumnu biti negativne u stilu – „kod nas to nije moguće“, „zato su njihova djeca narkomani“, „lako je Miliću govoriti“, itd. Nisam neosjetljiv na kritike, priznajem i da mi je stalo dopasti se ljudima, ali ovoga puta – baš me briga! Jer znam da sam u pravu. Priče o uspjehu ne pišu oni koji su spavali kod roditelja do 35-te godine.

 

Piše: Goran Milić,
Direktor vijesti i programa Al Jazeera Balkans

Izvor: www.poduzetnik.com.hr

I, što ćemo sad?

Evo Hrvatske bez ijedne ozbiljnije barijere pred vratima EU. Sve smo uvjete ispunili, primamo čestitke unaprijed, veselimo se novom društvu. Premda dobro znamo da nam pravosuđe i dalje šteka, da su nam gospodarske statistike lošije nego ikada, da je investicijska klima nikakva i da svi ti problem neće nestati s našim članstvom u EU. I da je, nažalost, jedina poznata ideja Vlade za očuvanje likvidnosti – uzimanje novih zajmova. Jer, eto, novac je ovih dana relativno jeftin, Amerika je u usponu, natiskali su nove dolare koje im valja plasirati po svijetu.

Ali, razmišljamo li nestranački, ne dajući prednost nijednoj političkoj opciji, ostaje nejasno što bi realno trebalo učiniti u Hrvatskoj? Recimo, dođe neka Vlada koja ima znanje, poštenje, ideju i sposobnost ostvariti zamišljeno.

Treba li naglasak biti na štednji? Ako za primjer uzmemo Grčku, Španjolsku, Portugal, mjere štednje su drastično unesrećile tamošnje narode, gurnule ih u depresiju i socijalni konflikt koji će ostaviti trajne posljedice. Riješeno, praktično, nije ništa.

Pogledamo li Bugare, koje su uzimali kao primjer nove štedljive nacije u EU, čiji je budžetski minus bio manji i od njemačkoga(!), njihov skromni život s 380 eura prosječne plaće urušio se nakon poskupljenja struje od nevelikih 13 posto! Dakle, štedi, primaj najmanje plaće u EU (osim Rumunjske), i opet ćeš propasti.

Sjetimo se Mađarske. Koliko su nam docirali o uspjehu modela te postkomunističke zemlje koja je prva širom otvorila vrata stranim investitorima, privatizirala državne mastodonte, liberalizirala gospodarstvo? I gdje je jadna Mađarska dospjela? Koliko god Viktor Urban bio inventivan i patriot, dani su mu odbrojeni. Mađarskoj, čini se, spasa nema.

Dakle, ne vrijedi ni štedjeti, ne vrijedi ni izmišljati povlastice za investitore. Što onda činiti? Možda pretvoriti cijelu zemlju u veliku banku koja će čuvati depozite bogatih ljudi iz “šarenih” država. Zašto ne, jedino bankarski sektor danas ima zajamčeni profit, a Hrvatska je svojim ljepotama privlačna bogatunima koji će rado kod nas provesti pokoji vikend, pokoje ljeto, dok broje novac koji su položili u naše banke. E, ali vraga, dogodio se Cipar kako bi posvjedočio da ni uz goleme depozite u bankama nema zajamčene stabilnosti. Na Cipru je deponirano više od 60 milijardi dolara, sto tisuća po stanovniku(!), ali je grčki dio otoka ipak pred bankrotom. Usporedbe radi, kada bi se depozit po stanovniku Cipra preračunao na Hrvatsku, to bi značilo dolazak 400 milijardi dolara u naše banke. Ali, to bi tek bila ironija. Toliko novca, a nijedan problem riješen.

Vjerovali ili ne, ja imam paletu prijedloga koji bi zaustavili ovaj slobodan pad i preokrenuli ga u lagani uspon s tendencijom ubrzanja. Ali, kako se danas svatko tko bi se usudio razmišljati izvan okvira štednje, privlačenja investicija, privatizacije i prodaje državnih resursa – unaprijed proglašava psihijatrijskim slučajem, suzdržat ću se. Zasad.

Piše: Goran Milić
Direktor vijesti i programa, Al Jazeera Balkans

Izvor: www.poduzetnik.com.hr

Intervju – Goran Milić [ poduzetnik.com.hr ]

Kada sam se, na preporuku gosp. Bach Nenada iz New Yorka, javio Goranu Miliću, poznatom novinaru, uredniku i voditelju nisam očekivao da ćemo se vrlo brzo dogovoriti oko Intervjua. Sve je dogovoreno za pet minuta, a Intervju smo završili u nekoliko dana. Zaista profesionalno i poslovno. Ne smijem zaboraviti ni Melinu Kamerić, s Al Jazeera Balkans, koja mi je puno pomogla da intervju završimo tako brzo.

Sjetio sam se mnogobrojnih «uspješnih» dogovora s nekim drugim osobama. Jednostavan, komunikativan i profesionalan… sve sam to vrlo brzo prepoznao u Goranu Miliću. Vjerujte mi da je tako!

Nabrojati što je sve Milić radio u svom životu nemoguća je misija, shvatio sam da je mnogo važnije poslušati što nam želi prenijeti iz svog bogatog životnog i poslovnog iskustva. Kultni putopisni novinar i nekadašnji urednik TV dnevnika, Goran Milić, otišao je u mirovinu. Danas radi u Sarajevu kao direktor vijesti i programa Al Jazeere Balkans.

Znam da je nemoguće potpuno Vas predstaviti biografski i poslovno. Možete li nam kazati što sada radite, gdje provodite svoje umirovljeničke dane? Na kojim relacijama živite, putujete li i dalje intenzivno ili se taj putopisni «crv» smirio?

Sada radim ozbiljan 200-satni (na mjesec) posao direktora vijesti i programa Al Jazeere Balkans. Sjedište je u Sarajevu, ima dosta posla dok se sve ne postavi na svoje mjesto pa zato manje putujem.

Kažu da bi se svaki čovjek trebao cijeniti po onome što je uradio i ostavio iza sebe u životu, nije važno u kom obliku. Kad bi danas pokušali podvući crtu u svom životu što bi izdvojili kao pozitivno što ste ostvarili i ostavili generacijama koje dolaze? Postoji li nešto što niste uspjeli postići na svom životnom putu?

Od pozitivnog, možda baš to, pozitivan pristup životu, događajima, situacijama čak i kada su teške. K vragu kuknjava ako je s neke fasade pao komad žbuke i isprljao vam odijelo. Treba biti sretan što vam nije pao na glavu. Kakav je to užas ako čovjek živi u toplome, ima struju, televizor, nešto u frižideru, ali eto, nema novca za kupiti sinu Iphone, vozi isti auto 12 godina, a supruga ide kod običnog a ne „onog“ frizera? I dobro, uz taj positive thinking, bilo je tu nekih 120 dokumentarnih i putopisnih emisija, nekih 30-tak intervjua sa državnicima, neko ratno izvještavanje od Cipra, preko Latinske Amerike do Sarajeva 1992. Pa TV Dnevnici, dopisništvo iz New Yorka, ne znam što bi se još na TV dalo postići. Možda još jedan mega projekt za kraj, jedan serijal o kojemu razmišljam.

Rekli ste da niste čovjek koji neće stati na loptu i reći: Nije loše ovo što sam napravio. Jeste li zadovoljni postignutim? Treba li se čovjek zadovoljiti postignutim ili se letvica uvijek treba podignuti više?

Kada gledam unatrag, čini mi se da sam mogao puno bolje i znatno više. A opet, iz prethodno navedenoga, a nisam sve pobrojao, malo je kolega koji su toliko proizveli i toliko dugo trajali. Pa onda pomislim, mogao sam više, ali trebao mi je dobar menadžer, dobar producent koji bi mi bolje organizirao život i onda bi to bilo to.

Čovjek na putu kroz ovaj život naiđe na prepreke i životne i poslovne prekretnice. Koje su prekretnice bile najvažnije u Vašem životu?

Kada sam 1970-te sreo velikog novinara Miroslava Radojčića u Londonu i shvatio da izvještava o finalu Wimbledona igrajući preferans, gledajući tv i pijuckajući viski, rekao sam – pa nije to loš posao. I ja bih ga.

Drugu mi je pouku dao otac koji je uvijek izdizao ljudske vrijednosti iznad materijalnih. Pa tako ni ja, kao ni on, nikad nismo patili za dizajnerskom odjećom, skupim automobilima, luksuzno opremljenim stanovima.

Treću mi je lekciju duhovito predočio stariji kolega s TV Beograd, pokojni Momčilo Popović – na televiziji sve možeš skratiti! I pokazao mi kako. Onda, naravno, rat u Sarajevu, raspad Jugoslavije, stvaranje hrvatske države, ali to nije moje pojedinačno iskustvo, to su i drugi doživjeli i to ih je mijenjalo.

U svom poslu imali ste i opasnih situacija. Često puta ste zahvaljujući pukoj sreći izvukli živu glavu. Nakon jednog putovanja u Južnu Koreju završili ste na zaraznom odjelu, što se ustvari dogodilo? Što je u Vašoj memoriji ostalo kao neugodno iskustvo, a što kao veliko zadovoljstvo?

Ma Koreja je bila samo povišena temperatura koja se pogoršala tijekom osmosatnog leta i dostigla 39,5. U to je vrijeme bila aktualna svinjska gripa, pa su me iz opreza poslali na Zaraznu kliniku u Zagrebu čim sam sletio. A neugodnije je bilo kada su me hapsili u Argentini u vrijeme antikomunističke histerije i strpali u podrum predsjedničke palače Casa Rosada iz kojega su mnogi nestali bez traga. Također, kada su mi u Peruu stavili bombu u automobil koja je eksplodirala usred noći, kao znak za početak državnog udara. Ili, u Indiji kada su me „čuvari morala“ napali letvama u nekom parku u New Delhiju zato što sam oko ponoći šetao s jednom službenicom veleposlanstva. Pa na Cipru, gdje tursko-grčki sukob 1974-te nije bio bezazlen. I, naravno, 100 + 40 dana opsade pod granatama i snajperima u Sarajevu, to je bilo baš gadno. Valjda zato što sam već bio stariji, mlađi ljudi se manje boje.

Bili ste novinar godine, dobili ste brojne novinarske nagrade… Kako se osjećate kad su Vas već danas proglasili kultnim hrvatskim novinarom. Imate puno planova za treće životno doba, osim rada na Al Jazeera. Vjerujem da ćete i knjige napisati u kojima ćete opisati svoja iskustva i one druge, nepoznate, stvari. Što sve namjeravate raditi?

Knjigu sam, zapravo, već napisao ali je stalno dopunjujem. Bit će to Mali leksikon Gorana Milića, po abecedi. Recimo, pod A će biti Argentina (moja omiljena zemlja), Australija (jako dobra zemlja) Amerika (mmm…) Alija (Izetbegović), Arkan (Željko Ražnjatović), a pod T pišem o Titu, Tuđmanu i televiziji.

Posljednji vaš dnevnik na HTV-u gledalo je 670000 gledatelja ili 16,7% ukupne populacije. Fascinatno! A što je s gledanošću Al Jazeera, koliko gledatelja pokrivate svojim emisijama? Uloženo je dosta novca u ovaj balkanski projekt sa regionalnim pristupom.

Pa dobro, imao sam ja 2004. TV Dnevnik koji je imao 43,9% gledanosti, kada je Nova TV jedva dostizala 4 do 5% , a RTL je bježao s vijestima u 18,30. Lijepa vremena.

No, Al Jazeera Balkans emitira jedva osam mjeseci i mi još ne mjerimo gledanost. Tek se dogovaramo s kablovskim provajderima u Regiji, sada ćemo se proširiti i na Bugarsku. Al Jazeeri Balkans, koja je za sada tek 3% operacije Al Jazeerine svjetske mreže, gledanost nije u ovome trenutku imperativ. Prihod od reklama će biti aktualan tek za godinu – dvije. Kad se sjetite, TV Novi je trebalo 5 – 6 godina da dostigne ozbiljne rejtinge, a news kanal nije ni koncipiran da ruši rekorde gledanosti.

Jeste li kao direktor programa Al Jazeera zadovoljni postignutim? Otkud ova odluka nakon mirovine? Što to u Vama kola da i dalje želite raditi posao vezan uz TV? Samo izazov ili… ?

Pa, na HTV nije bilo spremnosti da me angažiraju i nakon mirovine, vjerojatno je koncept menadžmenta bio u otpuštanju ili prijevremenom umirovljenju većeg broja ljudi pa bi bilo nekorektno da meni produžavaju suradnju i nakon zakonskog roka za mirovinu, a druge otpuštaju. A možda, vjerojatno, postoje i neki drugi razlozi. A kako ja mislim da u novinarskom i sličnim poslovima gdje se ne morate baš nužno verati po građevinama ili stajati za tvorničkom vrpcom, na nogama, osam sati dnevno, mirovina u 65-toj prerano dolazi, ja sam nastavio raditi. Pa i materijalni razlozi nisu nebitni, moja mirovina koju sada ne primam jer radim u BiH, iznosi 3200 kuna. Za Zagreb, to nije neki zgoditak.

1979.g. sa samo 33 godine postali ste dopisnik TV Novi Sad iz New Yorka. Rekli ste da je to bilo zato što to nitko nije htio. Je li to stvarno bilo tako?

Točno je, nije htio moj urednik Ranko Lozo, nije htio stariji kolega Nikola Vitorović, nije htio šef programa TV Beograd Borivoje Mirković, nije htio glavni urednik Dušan Mitević, nije htio ni legendarni Jovan Ščekić, a mjesto je bilo otvoreno. Pa onda se obično zaključi – „haj’mo poslati nekoga mlađega“.

Toliko toga ste vidjeli, osjetili, proputovali, razgovarali, mnoge karaktere i mentalitete upoznali, hranu različitu okusili… Najviše ste voljeli putovati Argentinom, Urugvajem i Francuskom. Kad bi željeli živjeti u drugim mjestima što bi ste odabrali kao mjesto života i rada? Zašto baš taj izbor?

Argentina, Francuska, najprije. Poznajem te jezike veoma dobro, mentalitet, teme o kojima pričaju me zanimaju, protokol kod upoznavanja i sklapanja veza i prijateljstva mi je prihvatljiv (više od anglosaksonskoga), a zemlje su predivne, literatura vrhunska, gastronomija je sjajna, lakoća življenja po mojoj mjeri.

Da bi svoj posao profesionalno odradili, a vjerujem da nije bez stresa bio, morali ste imati fizičku, mentalnu i psihičku kondiciju. Kako ste je održavali? Postoji li neki recept, neki poseban način života ili je to jednostavno u Vama bilo genetski posloženo?

Bog me je podario dobrim protokom krvi u mozak, a ostale tjelesne osobine su ravne grčkom kreditnom rejtingu, „na rubu smeća“. Zasad funkcioniram.

Što je u vašem poslu bila dobitna kombinacija? Desetljeća iskustva i znanje, ideje i kreativnost, poznavanje ljudi, jezika, ekonomskih i društvenih situacija, pravi trenutak, pravo mjesto… Kako ste se pripremali za putovanja i razgovore? Uspostavili ste ležernu, rekao bih i dozom humora, komunikaciju s poznatim osobama, ali i običnim ljudima.

Od svega pomalo, nekad je važnije jedno, nekad drugo. Ali, uvijek si morate postaviti pitanje – je li ovo dobro, zanimljivo, istinito, kredibilno, bih li ja ovo gledao, moja obitelj, moji susjedi ? U praksi nisam loše posložio, jedino je mojoj obitelji pomalo dosadno gledati moje emisije.

Zanimljiva je i Vaša priča o tome kako ste naučili francuski, engleski, španjolski, talijanski… možda sam neki jezik preskočio. Ispričajte nam tu priču.

Otac mi je bio diplomat, pa sam francuski i španjolski naučio u zemljama gdje je on službovao, Francuskoj i Urugvaju. Engleski sam učio sam, u Londonu, kao i mnogi drugi iz moje generacije. Radili bismo kao konobari (ja sam bio dostavljač antique namještaja) i učili ulični engleski, nastojeći ga čitanjem knjiga obogatiti. Talijanski sam naslijedio dobrim dijelom iz dubrovačkog dijalekta kojim su često govorili moji roditelji (otac iz Slanoga, majka iz Dubrovnika) a zamislite, dosta sam naučio iz talijanskih stripova.

Upoznali ste mnogobrojne političare, državnike, sportiste, pjevače, poznate osobe u svim područjima života. Tko je bio poseban, po nečem fascinantan?

Ne znam baš, pogriješio bih kada bih ocjenjivao ljude iz mahom površnih osobnih iskustava, a i oni su prema novinarima drukčiji nego inače. Ali, neću zaboraviti talijanskog predsjednika Sandra Pertinija koji mi je dao intervju u nedjelju i proveo me, osobno, u trajanju od dva sata, kroz zatvorenu palaču Quirinale, gdje smo uz jednog „bezbednjaka“ bili jedini u zgradi. Zasigurno je zanimljiv bio Tito, nekada natmuren, ljutit, dekoncentriran, a nekada duhovit, lucidan, jedinstven. Pa i Jimmy Carter me tretirao kao da nije američki predsjednik, a od ovih iz naše Regije, nekako sam se najugodnije osjećao u razgovorima s Alijom Izetbegovićem. Imao je tu jednostavnost, priznavao je svoje neznanje, neinformiranost, ali imao je i misli mudraca.

Upoznali ste i mnoge ekonomske analitičare, ministre gospodarstva… svi oni misle da imaju rješenja za ono što tišti većinu nas (uspješno gospodarstvo, pošten i human odnos, redovna i dovoljna plaća, primjerena mirovina… ). Može li se to postići u ovom današnjem globalnom svijetu? Zašto još uvijek nije pronađena prava terapija za ove životne probleme?

Znate što kažu za ekonomiste, oni su dobri i pametni momci koji znaju prognozirati, ali unatrag! Znaju objasniti ono što se već dogodilo, ali kada bi znali budućnost, bili bi bogati. Globalizacija odgovara dvjema svjetskim etničkim i vjerskim skupinama, privremeno pogoduje i nekim azijskim državama, a loša je za katolički i pravoslavni mentalitet, pa i za većinu islamskoga svijeta (onoga bez nafte). Ne mogu sada elaborirati zašto tako mislim, ali u mojim putopisnim emisijama dosta je toga naznačeno. Od odnosa prema obitelji, djeci, obrazovanju, materijalnim dobrima, odnosu prema državi i zakonima, radnoj etici, do prepisivanja u školi.

Jesu li hrvatski građani (pa i građani iz ex Jugoslavije) dovoljno educirani i obrazovani, posjeduju li potrebna znanja, imaju li ideja i inovacija… možemo li kazati da drugi nisu bolji d nas? Ili u nekim područjima puno zaostajemo? Što bi to morali mijenjati u našim glavama da se možemo ravnopravno možemo nositi s drugim građanima EU?

Na rang – listi nadarenosti, mislim da smo solidni, poglavito kada nam netko pruži priliku i objasni kako to možemo postići. Nova generacija ima više poduzetnih ljudi i ideja nego moji vršnjaci, to sam uvjeren. Ali, znate, naš kriterij znanja je pogrešan. Dođe mi čovjek i veli – kakva je to država, kći mi je diplomirala ekonomiju s četvorkom, s računalima je od svoje šeste godine, govori odlično engleski i španjolski, što joj još treba da dobije pristojno radno mjesto? A ja odgovaram – prijatelju moj, takvih s fakultetom, možda i boljim nego onaj tvoje kćeri, sa znanjem kompjutora, španjolskoga i engleskoga, u Španjolskoj ima oko 5 milijuna! Niste poželjni poslodavcu samo s fakultetom, računarima i jezicima. Morate imati i one ljudske osobine koje se kod nas ne vrednuju na natječaju, energija, upornost, originalnost, dopunska znanja, kreativnost. O tome diplome ništa ne kazuju.

Supruga Ana je također novinarka, ako sam u pravu. Jeste li imali podršku supruge u svom novinarskom poslu? Kako funkcionira brak dvoje novinara koji ne moraju imati isti pogled na svijet?

Naš brak savršeno funkcionira, obično je u početku sve dobro a kasnije se kvari, kod nas je čisto obrnuto.

Je li točna priča da ste u Kubi s najlonkama došli do jeftine večere?

O, pa da. Kada su Kubanke poželjele najlonke kojih nije bilo na tržištu (kao ni mnogo toga) jedan par je jamčio mjesto u restaurantu, drugi par škampe i oboritu ribu (kojih nema za obične Kubance) treći par bugarsko vino, i četvrti mogućnost plaćanja u kubanskim pezosima umjesto u dolarima. Tako su četiri para najlonki i 10 dolara donijeli vrhunsku večeru za četvero.

Naš je magazin odlučio da nema žutila u sadržaju. I naravno da to osjetimo bez obzira što nam mnogi čitatelji kažu: Tako treba. Na kraju se ipak računa profit. Mogu li ovakvi mediji opstati na našem čudnom i hirovitom medijskom tržištu?

E, to je ono pitanje koje ste mi provlačili kroz cijeli intervju. Može li se radom, normalnim pristupom, znanjem, ozbiljnošću i poštenjem, uspjeti u našoj zemlji. Ja vam jamčim, ako u svakom broju imate jednu točnu priču o pripremama Vlade za prodaju nekih važnih državnih tvrtki (a imate prije svih), ako otkrijete i imate smjelosti objaviti točnu priču o milijunskoj korupciji s dokazima, ako imate ekskluzivni intervju s Buffetom, pa tako u svakome broju, bit ćete relevantni, sponzori će vas pratiti, oglašivači zalijepiti. Ali, imati intervju s Goranom Milićem, od toga nećete živjeti.

Za poduzetnik.com.hr Vladimir Mihajlović
www.poduzetnik.com.hr