Tag Archives: kolumna

Da mi je danas dvadeseta

Kada čovjek pređe 65-tu, često se prisjeća dvojbi na svome životnome putu s obveznim stereotipnim zaključkom – e, da su mi one godine, a današnje iskustvo. Mnogo toga bih drukčije i bolje napravio.

Tako je prije 30-ak godina govorio moj otac, prije 50 godina moj djed, tako sada meditiraju mnogi pripadnici moje generacije. I onda se neskriveno čude kako današnja mladež ne prepoznaje bezbrojne prilike za uspjeh „kojih nije bilo u naše vrijeme“. Međutim, na konkretno pitanje – a što bi Ivane danas radio da ti je 20 godina, odgovori su obično neodređeni, nimalo različiti no što biste ih dobili od današnjih klinaca: Spakirao bih se bez straha i odmah otputovao u Ameriku (Kanadu, Australiju, netko bi dodao i Kinu) kako bih tamo započeo novi život! Ili vele: Studirao bih farmaceutiku, agronomiju, sigurno ne bih gulio sociologiju ili povijest umjetnosti.

Zapravo, iznenađujuće je malo primjenjivih, konkretnih ideja koje bi kapitalizirale „sadašnje“ iskustvo. Uvijek je priča da bismo nešto drukčije radili, ali tu naknadnu pamet opet ne prati nikakvo jamstvo za uspjeh. Što bi promijenila diploma agronoma ili farmaceuta ako bi životni stil, ambicije, mentalni pristup ostali isti?

Jednako tako na državnoj razini. Izašli smo iz Jugoslavije jer je golema većina Hrvata to željela očekujući radikalno pozitivan preokret u svojim životima. Obranili smo zemlju i dobili najbolji teritorij u hrvatskoj povijesti. Ušli smo u NATO da bismo bili trajno sigurni u svojim granicama, Sada smo u EU, najboljoj obitelji država na svijetu. I opet grintamo. Jer promjena sustava, okruženja, dolazak novih tehnologija ne znači ama baš ništa ako ne prepoznamo nove prilike.

No, da ipak odgovorim na tezu koju sam postavio na početku priče. Da sam danas 20-godišnjak, prišao bih bez kompleksa nekima od tisuća i tisuća kompjutorski nepismenih matoraca, punih novca i društvene relevantnosti. Ponudio bih da ih privatno, u punoj diskreciji (jer oni nikad ne priznaju neznanje) za kratko vrijeme obučim u rukovanju smartphoneom, laptopom i raznim čarolijama suvremenog doba. Njihova bi sreća bila golema, zahvalnost (materijalna i emotivna) bezgranična, a prednost njihova iskustva, kombinirana šepurenjem s novim strojevima koji pomlađuju, dodala bi im još novca i društvenog prestiža. Meni bi bilo dovoljno da dobro naplatim transfer svoga umijeća, da osnujem tvrtku i razgranam mrežu mladih instruktora, pa tako u miru i financijskoj sigurnosti dočekam svoju starost. Kako bih onda razmišljao što sam sve mogao učiniti s „današnjom“ pameću a „onim“ godinama.

Piše: Goran Milić,
Direktor vijesti i programa, Al Jazeera Balkans

Izvor: www.poduzetnik.com.hr

Država – Poduzetnici

Zašto mislim da je sadašnji gospodarsko-politički sustav u Hrvatskoj neodrživ? Ekonomisti, kao glavne problemi navode – veliki vanjski dug, visoku nezaposlenost, naraslu umirovljeničku populaciju, višak privilegiranih korisnika državnog proračuna, inertnu radnu snagu, manjak znanja i inventivnosti, prekompliciran pravni okvir za investiranje, korupciju, kriminal – sve uobičajene dijagnoze koje se po medijima provlače gotovo 20 godina. A ja, u vidu dopune, mislim da su te negativnosti izravna posljedica neodrživog odnosa između državnog i privatnog sektora. To je krajnje neravnopravna utakmica u kojoj država u startu vodi protiv poduzetnika, igrajući na domaćem terenu uz pristrane suce, s tri gola razlike!

Kada su ljudi na vlasti imaju tri prednosti. Prvo, oni su vlast. Oni prave i tumače zakone. Imaju privilegirane informacije koje u uvjetima nepoštene tržišne utakmice znače potencijalno bogatstvo. Drugo, oni su jedina stabilna kategorija zaposlenih u situaciji kada malo tko, osim njih, ima zajamčenu plaću i radno mjesto. I treće, njihove plaće i dopunske privilegije redovito su za 30-40% veće od prosjeka u privatnom sektoru. Dakle, oni imaju vlast, sigurnost i veće plaće.

I u onim uspješnim zemljama koje nam se čine poželjnima, gdje se naši mladi ljudi sve više iseljavaju, državna služba daje prednost, ali samo vlast i sigurnost, ne i veća primanja. Plaće u američkom, australskom i švicarskom državnom aparatu osjetno su manje nego u privatnom biznisu. Sjećam se, kada sam bio dopisnik TV iz Njujorka, u susjedstvu je stanovao guverner američke centralne banke Paul Volker. Plaća mu je bila javna stvar pa smo znali da prima 70.000 dolara na godinu. Najmoćniji čovjek svjetskih financija, jedini koji je sa sigurnošću znao kolika će biti vrijednost dolara na svjetskim burzama (jer je on o tome odlučivao), plaćao je svoj jednosobni stan 20.000 dolara godišnje. Na porez mu je, kao samcu bez supruge i djece, išlo još 24.000 dolara. Plaćao je garažu 3600. I ostajalo mu je, neto, 60 dolara na dan! Vjerujte, premda je dolar u to vrijeme više kupovao nego danas, s 60 dolara ste imali manje od njujorškog taksiste! Otprilike ste bili na razini čistača ulice, koji je, istina, stanovao u lošijem kvartu. Međutim, kada je Volkeru završio šestogodišnji mandat, postao je savjetnik privatne City bank s godišnjom plaćom od 2,3 milijuna dolara!

I onda se čudimo što Hrvati mrze sve političare, i vladajuće i oporbene. Što im zaviruju u službene automobile, broje im dnevnice, groze se nad cijenom ručka u saborskom restaurantu. Pa bar je to jednostavno objasniti. Jedni imaju vlast, sigurnost i novac i šalju poruku da je najvažnije da tako i ostane, a drugi se, jer nisu upali u državnu službu, tresu od straha hoće li im biti isplaćena sve manja i nesigurnija plaća. Hoće li sutra uopće raditi? Što im je država razrezala kao novi namet?

Istina, neki su se poduzetnici snašli, pa u „partnerstvu“ s političarima ostvaruju hrvatske snove, ali svi znamo koliko je to antieuropski, antigospodarski i koliko to dodatno pogoršava već komatozno stanje.

 

Piše: Goran Milić,
Direktor vijesti i programa Al Jazeera Balkans

Izvor: www.poduzetnik.com.hr

Svi su ljudi isti ?

Da svi su ljudi isti, slušamo svaki dan. Svi smo mi jednaki članovi vrste koja je najrazvijenija na ovoj nesretnoj planeti. Opet, svaki dan se možemo iznova uvjeriti kako poneki pripadnici naše vrste rade stvari koje su sve samo ne odlika najrazvijenije vrste na ovoj nesretnoj planeti.

Jutros je jedan dečko prebio drugoga u Zagrebu. Nije rijetkost, događa se na dnevnoj bazi, samo ne završe svi u novinama ili na portalima. Kada pročita takvu vijest, čovjek bi se trebao upitati kako je moguće da smo svi isti? Mišljenja sam da smo svi isti samo po činjenici što smo sisavci. Ništa drugo ne povezuje jednog čovjeka s drugim. Kako su isti Dante i neki kvartovski huligan iz Zagreba, Osijeka, Siska ili bilo kojeg drugog grada u Hrvatskoj i u svijetu?

Netko će reći da se nesretni mladić jednostavno našao na krivom mjestu u krivo vrijeme. Problem je što je mjesta jako puno, a vremena jako malo. Upravo tu se može vidjeti koliko smo zapravo različiti. Onaj koji bez razloga tuče ili zlostavlja drugoga jednostavno ne zna što raditi s vremenom koje ima i koje mu je preostalo. Za takovoga svako mjesto je krivo, svaki čovjek je kriv, svako vrijeme je krivo.

Imamo pravo raditi od života što nas je volja. Problem je što mnogi od nas zaboravljaju da se to pravo odnosi samo na naš vlastiti život. Ako već ne želiš pomoći nekome, nemoj mu ni odmagati. Taj čovjek kojeg si pretukao nije nimalo nalik tebi jer nema namjeru nešto ili nekoga uništiti ili ozlijediti, još manje ti je nešto kriv.

Strašno je živjeti u svijetu u kojem se ovakve stvari mogu dogoditi baš svakome, ali malo se toga može učiniti da se to spriječi. Zašto se to svakome može dogoditi?

Zato što smo svi isti?

Slavko Babić 

Pusti, pusti modu

Sjećam se priče koju mi je jednom ispričao moj otac Dubravko. 70­tih godina prošlog stoljeća dobio je paket iz Njemačke. Brat Zdenko poslao mu je par Levi’s hlača i longpleku James Bowna. I onda baš kad sam pomislio da to i nije bog zna kakav poklon; bar ne poklon oko kojeg je nastala cijela uspomena, a onda i priča, uvjerio me kako je ovaj poklon u 70­ima imao vrijednost suhog zlata. Bilo je to doba gdje su svi bili obučeni isto jer izbora nije bilo.

Remen iz Borova, hlače domaće proizvodnje i pokoji komad kože iz Koteksove tvornice imali su svi, ali nešto što je bilo unikatno u Jugoslaviji bilo je rijetko, a rijetko je bilo uzbudljivo. Upravo je na tu kartu igrao i mladi Dubravko. Konstantno guranje majici u hlače i blago trčenje osiguravali su mu da svi u Osijeku vide poznatu smeđu etiketu koja se nalazi iznad desnog guza. Ploču je, kako kaže, ostavio kod kuće jer nije bio lud riskirati krađu takvog rijetkog eksponata. Ali rečeno nije važilo za fotrolu pa se tako moj stari, mjesecima pokazivao po Osijeku i, kako kaže, dobivao poglede cura i ljubomoru dečkiju.

Nekoliko godina kasnije, sad već student, Dubavko je s nekoliko prijatelja u Turskoj kupovao traperice, ploče, majice, cipele, papirnate čaše i žvake u velikim količinama i prodavao ih po Jugi i Mađarskoj. Ovdje su se razgrabile traperice, majice i cipele, a ostalo nije baš dobro prolazilo. Ali su se zato Mađari otimali za žvakama i papirnatim čašama, a ploče su prodavane u paketu sa žvakama, tako da su turski autohtoni instrumeni našli svoj dom u Mađarskoj.

Naime, ono što nisu htjeli ljudi ovdje, htjeli su u Mađarskoj jer je to bilo najbolje što se nudilo tako da je potražnja itekako postojala, ali država nije dozvoljavala razvitak tržišta. Moj se stari u svemu tome dobro snašao i pronašao u švercu traperica koja ga je progurala kroz fakultet. ”Svi su u Mađarskoj, baš kao i ovdje, bili obučeni u sivo i smeđe, nosili velike naočale i zalizane frizure i uglavnom izgledali jednako. Zamisli kolika faca postane jedan Mađar kada ušeta u sobu u Levisicama. Vau! Ljudi su nekad znali sanjati Levisice, mit koji je postao stvarnost, ali im je tako daleko. Naručivali su kao sumanuti i čekali par hlača mjesecima bez obzira na cijenu. Ljudi su se stvarno zaljubljivali u te stvari” rekao je on.

Ova me priča malo potakla na razmišljanje. 90­tih se ja zapravo i ne sjećam previše. Bio sam još mali, ali kako vidim po slikama, nosile su se pilotke iliti ”spitfajerice” i odvratne šuškave trenerke jarkih boja koji su identični ovima koji su danas u modi. Blagoslovljenima se smatraju oni kojima su mama i tata sačuvali te grozote jer je retro uvijek ”in”, ali je to samo jedna u nizu trenerki ili jakni koje danas ljudi imaju u ormaru, tako da nema neku posebnu sentimentalnu važnost. U minimalizmu prošlosti ljudi su se htjeli odvojiti, identificirati kao jedinke, a jedan način da to postignu je bila moda, a danas gdje je postoji i previše, ljudi se oblače isto. Ljudi su onda cijenili sitnice koje danas zanemarujemo upravo zato što su prije bile rijetke, gotovo nepostojeće, a danas ih imamo na svakom koraku. Postali smo društvo previše okruženo izborom; masom svega koju sve teže i teže razlikujemo i razumijemo i koju, ako ne vidimo u trgovini, nađemo na internetu.

Postali smo pasivno društvo. Sjetite se samo kada ste zadnji puta bili u trgovini da vas je nešto oborilo s nogu. A sad se probajte sjetiti kad ste zadnji puta neku sitnicu htjeli toliko jako da ste ju sanjali. Takve su stvari stvarno rijetke, ali nas to ne sprječava da gomilamo stvari u našim ormarima od kojih neke nikada nećemo ni nositi.

Prijatelji stari, gdje ste?

Svi smo mi upoznati kako nam pola gradi po novome prima poštu u Austriji, Njemačkoj, Švedskoj, ali ponajviše Irskoj. Svi mi znamo barem nekoga tko je otišao iz ove đungle od domovine, a mi u Osijeku pogotovo. Ja sam imam barem sedam prijatelja koji su pustili duge kandže da mogu guliti narandže i mrkve u Irskoj, njih je dvoje na specijalizaciji u Njemačkoj, a jedan se genijalac kojeg znam sjetio biti soboslikar iliti moler u Italiji gdje stan od 80 kvadrata prekeči za 6 000 eura. Ima bijelu uniformu baš kao i neki doktor, a zaradi isto sa šest razreda osnovne škole.

Slike i poveznice na Facebooku dolaze mi samo izvana. Moji se prijatelji i dalje druže po pubovima u Irskoj, redaju piva i objavljajuju pijane statuse, dok ja evo već peti mjesec provodim svaki vikend na kauču u dnevnoj sobi, pijem u samoći i jedem bobi flips. Od muke više ni ne provjeravam društvene mreže. Ne mogu ih gledati kako bez mene uživaju, slave rođendane i idu na koncerte raznih glazbenih velikana, a ja pizdim jer u Osijek dolazi Crvena Jabuka.

Ali ja ne mogu ići za njima. Student sam, i to ne neki svježi. Na četvrtoj sam godini pa mi se malo glupim čini sad sve to prekidati samo kako bih gnječio krumpire ili raznosio novine po Irskoj. Već kad sam dogurao ovoliko, pa mogao bih još to malo što imam odguliti, ponjeti svoju diplomu sa sobom i naći posao u struci. Ali to nije jedini razlog zašto neću ići za svojim prijateljima. Da sam upisao medicinu, za dvije godine bih bez problema mogao liječiti upaljene prostate kao specijalizant bilo gdje u svijetu. Da sam upisao građevinu, mogao bih projektirati kućice za pse i u Španjolskoj i u Tunguziji. Da sam upisao ekonomiju, još bih si prije tri godine kupio diplomu i sad bih već krao na veliko po Francuskoj i Papua Novoj Gvineji.

Ali ne, ja sam morao upisati pravo koje spada kao jedan od ”tih” fakulteta s kojim sam vezan za Hrvatsku. Nema kruha za hrvatske pravnike u inozemstvu. Zašto? Pa zar ne bi bilo krajnje bedasto od mene kao budućeg odvjetnika da dođem u sudnicu u Engleskoj bez halje i perike samo zato što to nije običaj u Hrvatskoj; da branim svog klijenta po našem zbrčkanom Obiteljskom zakonu u sofisticiranoj Nizozemskoj ili da jebem potugalskom sucu majku jer nije pored svog, stavio i grb moje zemlje.

No ja sam svoje mjesto u ovoj zajednici prihvatio i teško mi je vidjeti kako mi prijatelji odlaze. Ali puno ljudi odobrava što nam se pola države iselilo. Vjerojatno zato što se vjeruju da se sada pravi veliko čišćenje u liniji za posao. Reset društva. Konkurencije nema jer se ista pametno odselila. Ali moja konkurencija ostaje tu jer su i oni baš kao Leonardo DiCaprio u Titanicu lisicama vezani za ovaj brod koji tone. Ima nas vezanih na sve strane. Ne samo nas budućih pravnika. Ta gdje će profesorica hrvatskog predavati ovaj nadasve komplicirani jezik sa sedam padeža, slovima ćčšđž i kobasicama od riječi bez samoglasnika. Gdje će on uopće biti potreban?

Ali ja sam umjereni optimist. Ne dam se i nadam se da će sutra biti bolje. Živim u nadi da će Hrvatska proždrijeti sve zemlje svijeta i da ćemo postati gospodarska velesila na čelu najjače organizacije na svijetu. Ma kojih G8? Ovo će biti G1!

Borna Marjanović

Nikoga više ništa, izgleda, ne žulja

Jutros sam pročitao kako od ponedjeljka na HRT-u više neće biti moje omiljene emisije „Što vas žulja?“. Emisija je na tv-u prikazivana nepune dvije godine i mene je često zabavljala. Ne znam, volio sam čuti kojekakve smiješne probleme koji muče ljude u ovoj državi.

Bilo je, ponavljam, zaista apsurdnih stvari. S druge strane, bilo je i nevjerojatnih priča o užasnoj nepravdi koja ovdje nerijetko vlada pa i tragičnih priča s još tragičnijim epilozima. Nemojte me krivo shvatiti, nisam ja mislio da su zbog te emisije riješeni svi problemi ove zemlje, naprotiv, neki su upali u još i veće, ali smatram da su se ti jadni i nesretni ljudi barem na trenutak osjećali važni u eteru. Romantično je bilo vjerovati da je nekoga zapravo briga za neobične probleme običnih ljudi. Ekipa emisije se trudila, svašta se o njima sada piše, ali barem su pokazali volju da saslušaju nesretnike iz svih dijelova Lijepe Naše.

Nitko nije, pa ni ja, vjerovao da će svima pomoći, ali ako su uspjeli riješiti barem jedan slučaj, opravdali su emisiju. Neki su u toj emisiji, ili u tih nekoliko sekundi na kraju kada su uživo primali telefonske pozive, našli utjehu i kakav-takav sluh za svoje probleme. Televizija je, barem meni, postala nešto stvarno, pobjegla od apstraktnosti koja ju nezasluženo obavija. Nepune dvije godine ta se ekipa novinara predstavljala kao da im je stalo. Možda i lažno. Međutim, u ovoj zemlji i to je, na žalost, dosta.

Nekoga je bilo briga. Osobno sam razočaran i apsolutno uvjeren da više nikoga nije. Ili u Hrvatskoj nikoga više ništa ne žulja. Koliko ljudi nema za obuću, ne bih se čudio ni da je to istina.

Slavko Babić