30.07.2017.

NAJNOVIJE

Život u Kanadi – Hrvati u inozemstvu

Predrag Rajšić rođen je 1979. u Sisku. Odrastao je u Petrinji, Kruševcu i Beogradu, a sada trenutno živi u Kitchener-u, gradu stotinjak kilometara jugozapadno od Toronta. U Kanadu je otišao s roditeljima 2001. godine.
– Hrvatsku sam napustio 1995. za vrijeme akcije „Oluja.“ Od tada do 2001. sam boravio u Kruševcu i Beogradu. Iz Srbije sam otišao uglavnom iz znatiželje. U to vrijeme nisam pretjerano razmišljao o društveno-političkoj situaciji u zemlji i na Balkanu. Bio sam student treće godine na Šumarskom fakultetu u Beogradu. Stjecajem okolnosti, jedan dio moje obitelji je u Kanadu otišao devedesetih te su nam pomogli oko dobivanja vize.
Nakon preseljenja, Predrag nije bio oduševljen onime što ga je dočekalo jer je dobio sve suprotno od onoga što je zamišljao da ga tamo čeka.
– Prvih nekoliko mjeseci sam se pokajao. Prije nego što sam otišao, nisam imao jasnu sliku šta očekujem tako da se u početku nisam najbolje snašao. Nedostajao mi je krug prijatelja koje sam nekad imao u Beogradu. Dijaspora je okrutna prema ljudima koji odudaraju od norme. Bilo je možda nekoliko nas „svježih“ imigranata u čitavom gradu koji smo dijelili slične interese. Potajno sam maštao da će me u Kanadi dočekati scene iz američkih filmova, a prvo što sam našao su balkanske kavane s cajkama.
Početak nikako nije bio lagan i jednostavan.
– U početku sam radio razne poslove noću, a danju sam išao na tečaj engleskoga kako bih dobio diplomu kanadske srednje škole. Slijedio sam savjete „naših“ ljudi koji su došli prije mene. Kasnije se ispostavilo da mi diploma srednje škole nije bila potrebna da bih upisao fakultet. Bio mi je potreban samo položen međunarodni test engleskog jezika. Taj test sam položio osam mjeseci nakon doseljenja i ubrzo zatim upisao sam studije hortikulture. Najbitnija prepreka koju, po mom iskustvu, treba prijeći je osjećaj da se ne krećete nikuda. U prvoj godini većina imigranata ima osjećaj da im se „napor odbija od stijene,“ kako bi to Štulić rekao, i to ih obeshrabruje. Taj osjećaj treba ignorirati prvu godinu ili dvije, a ako i poslije dvije godine ne nestane, onda ga treba shvatiti ozbiljnije. Dakle, te prve dvije godine treba se fokusirati na ovladavanje jezikom i svaki dan ispuniti radom i upoznavanjem novih ljudi bez mnogo razmišljanja o svrsishodnosti toga svega. Vremenom će se plodovi tih napora pokazati, tj. bar je tako bilo u mom slučaju.
Predragov trud se isplatio i trenutno je zadovoljan s onime što je postigao. Ističe visoku kvalitetu života, no navodi kako i ovdje ima korupcije i kriminala, ali u tolikoj maloj mjeri da je to gotovo neprimjetno.
– Prosječan čovjek posjeduje visok stupanj osobne discipline i poštovanja društvenih normi, a ovdje je to jedna od osnovnih društvenih normi. Svatko tko želi da radi ima mogućnost zaposlenja, možda ne odmah na poslu svojih snova, ali posla ima i napredovati se može. Moram istaknuti nešto što malo tko spominje. Ako vas više brine kolika će vam biti plaća nego to kako ćete poslodavcu pomoći da riješi probleme, vjerojatno nećete daleko dogurati. Ako se usmjerite na to kako možete doprinijeti poboljšanju poslovanja, odgovarajuća plaća će doći. Radim kao predavač na dva sveučilišta i uvijek sam se trudio da radim na obostrano zadovoljstvo. Na mom radnom mjestu vlada kolegijalni odnos. Naprimjer, iako nemam zagarantiran godišnji odmor, svake godine se sa kolegama dogovorim za oko mjesec dana slobodnog. Radno vrijeme mi je fleksibilno. Gleda se učinak, a ne broj sati koje utrošim na posao.

Zadovoljstvo je vidljivo čak i kada se radi o Kanađanima. Kanađani su vrlo topli i srdačni ljudi prema Predragovim riječima. Sviđa mu se što imaju jasno definirane granice nezadiranja u tuđi privatni život jer su Balkanici malo dezorijentirani po tom pitanju.
– Imam jednu anegdotu koja će ilustrirati spremnost ljudi da pomognu. Prije desetak godina mi se pokvario auto u obližnjem gradu. Taksist kojeg smo stopirali je moju suprugu i dvogodišnju kćerku odvezao svojoj kući, gdje ih je dočekala njegova supruga s dvoje male djece. Oni su tamo bili dok je on mene odvezao do mehaničara i dok nisam ugovorio šlepanje auta. Potom smo svi zajedno kod njega ručali. Dakle, potpuni stranac nam je ponudio sve što ima.

Supruga mu je Kanađanka i Predrag ne uviđa nepremostivost razlika između njegove i njezine kulture. Odrasli su na dva različita kontinenta, no oboje su odrasli u malo mjestu slušajući grunge glazbu devedesetih u radničkim obiteljima.
– U svakoj kulturi čovjek može naći podkulturu u kojoj se ugodno osjeća. Češće osjećam nepremostivost kulturne razlike sa svojim sunarodnjacima nego s Kanađanima.
Kanada mu nudi relativnu financijsku slobodu i fleksibilnost na radnom mjestu. Ovdje je završio fakultet, magistrirao i doktorirao. Oženio se i zasnovao obitelj. Život prije Kanada je bio totalna suprotnost.
– Prije nego što sam otišao iz Srbije, gotovo da sam izgubio svu ambiciju da završim fakultet jer je perspektiva poslije toga bila vrlo nejasna. Prvu i drugu godinu studija sam završio kao student generacije, a treću godinu sam obnovio jer nisam više vidio svrhe u bilo kakvom trudu. To se sve promijenilo kad sam došao u Kanadu. Uzročno-posljedična veza između truda i rezultata je postala mnogo jasnija. Na primjer, uz studiranje sam povremenim radom „sa strane“ za nekoliko mjeseci uspio kupiti solidan polovni auto. O tome sam u Srbiji mogao samo sanjati.
Osim svih životnih prednosti koje nudi Kanda, nudi i prirodne ljepote te samu mogućnost da se ta mjesta i posjete.
– Ove godine smo na godišnji išli na Prince Edward Island, po meni jednu od najljepših kanadskih provincija. To je otprilike 2,000 km od Kitchener-a, grada u kojem živimo. Išli smo autom u etapama. Svaki dan bismo odsjeli u nekom zanimljivom mjestu. Prije nekoliko godina imali smo sličnu ekskurziju autom na zapad Kanade do Britanske Kolumbije. To je bio put od 8,000 km u oba smjera u otprilike tri tjedna.
Kanda nije jedina destinacija za putovanja, prošle godine Predrag je bio u Srbiji, a sljedeće godine možda ode u Hrvatsku kako bi posjetio rodni grad i djedovu kuću na Baniji, gdje je odrastao.
– Od 1995. uopće nisam išao u Hrvatsku, prvenstveno zbog načina na koji sam iz nje otišao. Najvažniji razlozi za posjetu Hrvatskoj bi bili sentimentalne prirode. Što se tiče povratka u Srbiju, to nije isključeno, bar na određeno vrijeme, kada bih, recimo, našao odgovarajući posao tamo.
Za kraj, Predrag je dao vrlo poučan savjet našim čitateljima na temu odlaska iz zemlje.
– Mislim da je to sve individualne prirode. Sada mislim da je to bila odlična odluka, ali i da sam ostao vjerojatno bih našao neki put do smislenog života negdje na Balkanu. Opasno je razmišljati da postoji samo jedan put do uspjeha ili sreće. Znam ljude koji žive u Hrvatskoj ili Srbiji i toliko su fokusirani na odlazak (koji nikako ne dolazi) da time propuštaju da nađu neki smisao i ljepotu življenja tu gdje jesu.


VEZANO